Marketing
the end
evo pišem 95. i najvjerojatnije poslijednji post na blogu....
blog pišem evo ima nešto više od godinu dana....
u tih godinu dana mnogo se toga izdogađalo u mome životu, bilo je tu mnogo raskrižja i mnogo puteva kojima sam morala krenuti, novi život, nove navike i u cijelom tom novom iskustvu blog i vi dragi blogeri puno ste mi pomogli svojim savijetima i komentarima....
postala sam (nadam se) zrelija osoba... sa drugačijim pogledom na svijet, kolko tolko sam odrasla...
ovaj blog mi puno znači i zato ga neću brisati, nek stoji kao jedna upomena na godinu dana iz moga života... iako sam si sve postove i neke komentare isprintala i uvezala...
mnogo je suza poteklo uz neke postove, mnogo različitih osjećaja se u meni promijenilo, ali jedan, onaj zbog kojeg sam ovaj blog i započela pisati još je tu, još uvijek ga volim...
danas sam slušala onu pjesmu od Zečića „zora“ gdje veli „ZAR SE STVARNO VOLI JEDNOM U ŽIVOTU“ i mislim si u glavi ma da, moš mislit, nemoguće, i onda se sjetim njega, kojeg volim - još uvijek, on je prvi kojeg sam onako poprave zavoljela, i još ga nisam preboljela, tu zastanem i zapitam se, pa neću ga valjda vječno voljeti.... ne znam, nadam se da ću ipak uspjet preći preko svega toga....
dečka ću vjerojatno ostavit... ne znam još kako, ni kad, ni šta ću mu reć, ali ova veza nije ono što trebam... nismo mi jedno za drugo... i ne mogu bit s nekim prema kome ne osjećam ništa... žao mi je jer je dečko dobar, a ja sam se trudila, možda ne dovoljno, ali nisam uspjela promijenit svoje osjećaje... ne mogu... prebrzo sam ušla u nešto novo, a još nisam rasčistila s prošlosti... to novo opet nije bilo dovoljno jako da mi izbije njega iz glave... možda naiđe nešto drugo, možda ne, ne znam, ali mislim da bi bilo najbolje da prekinem ovo...
to mi je osvanulo tek nedavno, kad sam pala u jednu u nizu ljubavih depresija.... gledala sam jedne svatove na dvd-u i koliko je ljubavi i sreće isijavalo iz tog para meni je došlo da se rasplačem, to je nešto prekrasno... tu sam shvatila da je ljubav ono što najviše trebamo, voljeti i osjećati se voljenim, davati, a ne tražiti ništa za uzvrat... to je ono što ja želim i trebam... biti zaljubljena, voljeti.... i biti voljena... nadam se da će mi se uskoro ta želja ostvariti jer je to jedino što mi sad treba....
i dok tako čeznem za ljubavi, onom pravom, iskrenom, zaključila sam da ću prestat s blogom, žao mi je ovo ostaviti zbog svih divnih ljudi koje sam na ovaj način upoznala i koji su mi jako prirasli srcu, ali jednostavno sam odlučila da je došlo vrijeme da okončam s blogom... tako da ako se tko želi javit i ostat u kontaktu slobodno neka mi pošalje mail na astrid7887@gmail.com
bilo mi je drago vidjeti vaše komentare na blogu, djelili smo sreću i tugu... hvala vam na svemu, na vašim savijetima, ja ću nastojat i dalje vas čitat i ostavit koji komentar.... da me ne zaboravite ;)
svima vam želim da vas prati sreća, da budete dobri, lijepi, zdravi i pametni....
puno pusa vam šaljem i veliki pozdrav od vaše Lonely Girl (oni koji dulje čitaju znat će čemu taj nick)
p.s.- na početku sam napisla kako je ovo najvjerojatnije poslijednji post, tako da se možda nekad zaleti neki post, no sumnjam, mislim da je to to što se tiče mog blogerskog života :)
Rastanak
Ovo nam je zadnje veče
oboje to znamo
da je sve u redu s'nama
pravimo se samo
U kafani nigde nikog
muzika još svira
ko će prvi reći ono
što nam neda mira
Rastanak, hteli smo da bude lak
al sad oboje
tužni smo ko nikad pre
Da se pređe preko svega
kasno je, to znamo
ništa nije kao nekad
pravimo se samo
Okrećemo prazne čaše
muzika još svira
ko će prvi reći ono
što nam neda mira
Post je objavljen 24.05.2007. u 00:00 sati.