Do koje granice čovjek može trpjeti laž?
Do koje granice može tolerirati neistinu, neiskrenost, evidentnu, skoro pa patološku lažljivost, a sve u ime nekog mira, nenarušavanja nekakvih odnosa?
Koliko čovjek može, zapravo, glumiti, prihvaćati igru, suživjeti u toj igri, pretvoriti se u isto takvog neiskrenog, pronicljivog, za svaku situaciju spremnog - lažljivog stvora?
Dokle čovjek može čak i na sebe preuzimati odgovornost, kad lažljivcu podastre činjenicu da je uhvaćen u laži? Jer takvi obično, da bi se obranili, napadaju i krive žrtvu...
Vjerovatno danas mnogi ljudi žive tako i čini mi se da je laž ušla u sve segmente naših života. Lažu nas u medijima, lažu nas u svakodnevnim situacijama, na poslu, u trgovini, uvaljuju nam doslovce sve i sva, od informacije do robe.
Tu si, i možeš ili ne moraš to prihvatiti.
No, kad laž postane način života ljudi s kojima komuniciraš, kad ta stvar postane jedino što možeš dobiti od onih koji su ti dragi ili su to nekad bili - e, tu već boli želudac. Jako. Do mučnine. One Kafkine, doslovce.
A netko mi reče da je želudac drugi mozak...
Laž stvara nepovjerenje.
Laž stvara nelagodu.
Laž uzrokuje razočarenje.
Laž je direktan put do sumnje u sve i svakoga.
Laž može dovesti i do toga da više nikome živome ne vjeruješ, pa makar se netko kleo svim živim i neživim, svim što mu je najsvetije, da govori istinu...
E, to je najgora posljedica laži, laganja, muljanja, prevrtanja...
'Ajmo se pogledati u oči.
Sami sebe.
(Ne pričam o lažima koje su ponekad potrebne.)
'Ajmo se u trenutku tišine, mira, samoće, zapitati - zašto to radim?
Što dobivam time?
Što činim ljudima oko sebe?
Da li mi je uopće stalo do ljudi oko mene?
Jesam li svjestan/svjesna toga da, kad se jednom sapletem u mrežu laži, da ću se teško iz nje izvući?
Jesam li stvarno toliko uvjeren/uvjerena da moje laži uistinu prolaze uvijek i svugdje? Ili mi je totalno svejedno što će ljudi misliti o meni, kakvim če me bićem smatrati?
Mogu li se uvući u kožu onoga kome lažem, pa bar malo osjetiti kako se to biće osjeća kad ga lažem?
Mogu li se uvući u kožu onoga koga lažem, pa barem malo pretpostaviti kakvim će me očima gledati ta osoba, što ću izgubiti kad me konačno prozre i osjeti se ljigavo jer je imala povjerenja?
Ili me uopće nije briga, jer, to je ipak samo jedno sredstvo kojim dolazim do cilja, koristi?
Da li sam uopće svjestan/svjesna da mi je laganje postalo način života, modus vivendi?
Ne znam kako se drugi ljudi osjećaju kad ih slaže netko njima blizak.
Moje reakcije su, kao i sve druge moje emocije, prejake.
Predestruktivne.
Pogled na osobu koja me slagala, u trenutku kad shvatim da je to na stvari, ide od iznenađenja, spajanja kamenčića u mozaik, saznanja koje te pljusne gore nego ijedna ljudska ruka, koljena zaklecaju, a želudac, mimo svih fizičkih zakona, krene uzbrdo...Sve to u desetinski sekunde, valjda....Zatim razočarenje, a najgori je, zapravo, osjećaj povrijeđenosti radi "vjere u nevjerne", spočitavanje sebi vlastite gluposti i neinteligencije, preblesavog povjerenja i nasjedanja na gluposti...Zapravo, najviše budem kivna na sebe što sam uopće dozvolila da se takve osobe približe mom životu...E, to mi je najgore...I onda je gotovo.
Ta osoba više čak nema onaj svoj lik, nema iste crte lica, postaje, u pravilu, ružna.
Ta ružnoća koja se ocrtava na licu, zapravo je ružnoća duše.
Ružnoća nečega što je rođenjem bilo ljudsko biće, imalo sve predispozicije da to i ostane, ali je negdje, iz nekih sebičnih, egoističnih razloga postala sasvim nešto drugo.
Radi neke svoje koristi.
To je to, da. Egoizam, vlastito zadovoljstvo, dobrobit vlastite kože, bez obzira na bilo što i bilo koga.
Praktički, gaženje svega pred sobom, umotano u priče.
Što sam starija, to mi je sve više žao što mi se doslovno po nosu vidi kad i pokušam pomisliti nešto izlagati...vidim da je i jedinac naslijedio tu falingu, blago njemu...
Bilo bi bolje da sam rođenjem dobila onaj čip, gen ravnodušnog gledanja u oči i pričanja pizdarija...bez pardona...i bez trunke grižnje savjesti...
Bilo bi bolje da sam isto tako počupala gen, koji bi mi u nekim situacijama, kad je moja korist u pitanju, dao da bez razmišljanja izvalim lažurinu umjesto vječito glupe iskrene, preiskrene riječi, pune povjerenja...
Manje bi me želudac bolio, a vjerovatno bih i imala ipak malčice drugačiji život od ovoga.
Samo ne znam kako bi hodala po podu popločenom žrtvama svojih laži....
"Divim" se onima koji to mogu.
Post je objavljen 26.05.2007. u 19:41 sati.