MARIJA
Shorty & V. Kopić - Tena
Šta će mi dukati
kad mladost nestaje,
u srcu ranjenom
tuga ne prestaje!
Svi bijeli jastuci,
marame svilene,
šta će mi dukati
kad on nije kraj mene?
Ona je voljela njega
srcem iskreno, pošteno,
u njenim očima
to nije moglo ostati skirveno,
svjedok je Bog,
bila je bez ikog svog,
cijelo selo je znalo za
ljubav iz sokaka tog.
Sreli su se pokraj stare šljive
di su vranci pasli,
njih dvoje
ko da su jedno za drugo i rasli,
a on je volio
svoje konje, hrastove, ravnicu,
slavonsko nebo, zlatno žito,
svirat tamburicu,
svaku crtu,
svaku točku na njenome licu,
i jedino s njom
htio je podizati dicu.
Bio je skoro siromah,
al je bio pošten momak,
kad su si rekli "da"
već je dobila i stomak,
dijete na putu,
a slavonski život je znojno
ona je bila njegova,
on je pripado njoj,
bili su sretni, da,
kolka god bila muka ta,
ljubav im nisu mogle kupiti
šake i šake dukata!
A onda došla je zima,
prvi snijeg je pao,
ona je potajno željela haljinu,
a on je znao,
živjeli su skromno,
al mu nije bilo žao,
pa on bi svoju krv
i sve na svijetu zadnje dao,
uprego je konje
da krene putem grada,
do tamo pet sela,
snijeg je počinjo da pada,
na rastanku je reko
ide po poslu sada,
mislio je kad se vrati
bit će ljepša nego mlada.
Šta će mi dukati
kad mladost nestaje,
u srcu ranjenom
tuga ne prestaje!
Još pričaju starci,
mlađi rijetko ko da sjeća se,
ne pamti se od tog strašnog dana
take mećave,
kako se baš tada
uveče vraćo iz grada,
sve je više sumnjo
da postoji koja nada
da večeras dođe kući
jer mećava bila jaka,
ni konji nisu htjeli,
pa se sklone kod zemljaka,
šta će, mora čekat,
ne preostaje mu drugo
nego da se vrijeme smiri
kolko god da treba dugo.
Još od onog časa
dok je napuštao Osijek,
zamišljao joj usne
dok se razvlače u osmijeh,
s haljinom na dar
kad joj pokuca na vrata
i osjeti nježne ruke
oko svoga vrata,
gledo je kroz prozor,
slušo otkucaje sata,
pitajući se:
"Pa dokle će još snijeg da pada?"
Al upravo tada,
dok se prognoza nagađala,
u tom istom trenu
kod kuće mu žena rađala,
s pogledom na vrata,
čvrstom nadom da će doć,
njeni drhtaji i bolni krici
rezali su noć,
i plače jadna sama
jer bol ko nikad boli
al bi bilo puno lakše
da dragi kaže da je voli,
Samo Bog je znao
u kako je teškim mukama
dozivala svog dragog
da ga čvrsto primi rukama,
on nije čuo
kolko je htjela biti s njime
i da je zadnja riječ na usnama
bila njegovo ime.
Šta će mi dukati
kad mladost nestane,
u srcu ranjenom
tuga ne prestaje!
Već je bilo blizu podne
kad je u selo stupio,
potjero je konje
i još jednom bičem lupio,
u ruci čvrsto držo
haljinu što je kupio,
kad vidi u daljini
u crnini svijet se skupio
i prepozna si braću,
mater i ćaću
i još pola sela,
al zašto su svi u plaču
i zašto se iz kuće
čuje jauk i galama,
al nije stigo pitat
"Marija nije s nama",
rekla mu je mama
jedva nekako kroz suze
kad je utrčo u kuću
oko nje crne bluze.
On njeno tijelo uze,
preklinjo je da ustane,
iz očiju suze
nisu mogle da se zaustave,
pade na koljena,
jecajući "Moja voljena",
isplako je dušu,
al ga je sve više boljela
i viko "Zašto Bože"
i da život nije fer,
al srce nađe utjehu
kad ugleda rođenu kćer,
primi je u naručje,
dijete mu rasvijetli tamu,
reče "Zvat ćeš se Marija
u sjećanje na mamu".
Poljubi malu damu,
stavi je uz mrtvo tijelo,
da dragoj obuče haljinu,
anđeli nose bijelo,
kažu sam ju je sahranio
ispod stare šljive,
ljubeći danima koru
gdje je urezala ime,
nikla tuga iz njive,
nikada hladnije zime,
samo sjećanje me vrati
među žive.
Šta će mi dukati
kad mladost nestaje,
u srcu ranjenom
tuga ne prestaje!
Svi bijeli jastuci,
marame svilene,
šta će mi dukati
kad on nije kraj mene?
Post je objavljen 22.05.2007. u 19:30 sati.