Tu se može najbolje vidjeti kako je izvorni socijalistički pokret s početka devetnaestog, a u nekim segmentima i kraja osamnaestog stoljeća pogubnim radom Marxa i Englesa, kasnije Lenjina i Staljina od izvorno plemenite ideje, smišljeno pretvoren u svoju pravu surpotnost. Ideje prvotnoga socijalizma kojeg su marksisti bez mnogo razmišljanja proglasili utopističkim, nakon što su zagovaratelje takvih socijalizama jednostavno pobili kao u Ukrajini ili Španjolskoj, bile su ostvarivanje socijalnije države, države u kojoj nema klasne borbe, nego klasne suradnje. Ne treba postolar biti predsjednik države, on nema kvalifikacija za to, ali isto tako, ne trebaju postolar i njegova obitelj živjeti na rubu gladi u vlažnom podrumu. Ovakvu, istina, vrlo primitivnu definicju socijalističkih stremljena svaki bi pravi marksist, komunist svakako osudio s nekim od njihovih bezbrojnih –izama.
Na kraju krajeva, utopizam je ipak pobijedio znanstveni socijalizam, jer kako je lijepo komentirao vilenjak, današnji zapadni, tzv «slobodni» svijet puno više sliči socijalističkim predviđanjima budućnosti od bilo kakve utopije. Socijalno i radno zakonodavstvo takvo kakvo nisu mogli sanjati ni Saint Simon ni Fourier zajedno, a o standardu je još davno primjetio Friedel kako današnji radnik živi po apsolutnim kriterijima bolje nego kakav vojvoda iz ranog srednjeg vijeka.
Stoga ne mislim više trošiti svoje i vaše vrijeme na marksizam i njegove zablude, ovo je i bilo samo zbog onih koji ga nisu gledali svojim očima i slušali svojim ušima, a ima i obilje literature, sjetim se uvijek prvo Kunderine «Šale» jer je odista klasično dobra, a o domaćim prilikama su jako zgodno a i zanimljivo progovorili Aralica u «Tajni sarmatskog orla» i Pavličić u «Krasopisu» ili «Kraju mandata».
Uostalom tko se više opterećuje komunizmom, kad se i sami komunisti revno posvećuju prvobitnoj akumulaciji kapitala i, reklo bi se, da su neprijatelja i njegove metode dobro proučili.
Vidim sad da je naslov ovoga poglavlja bio haldni rat, a nije se baš o njemu puno govorilo. Pa na kraju samo da spomenem da svim hladnoratovskim zapletima unatoč, nikad nije bilo stvarne opasnosti od ikakvog rata. Zapravo, možda samo jednom jest, prigodom kubanske krize. Glavni akteri s obje strane su bili kennedy i Hruščov. I kako su obojica potom završili?
Post je objavljen 22.05.2007. u 17:38 sati.