Pozdrav svima,
Odgovaranje na vaše komentare uvijek mi uzme najviše vremena – prvenstveno zato jer je to povezano s odlaskom na blogove komentatora koji su, često, vrlo zanimljivi. Na primjer, blogovi dayafterday i angel&wolf.
Prvi me je već 'osvojio' prije nekoliko tjedana, informativnim napisom o mjestu Arbanasi. Sada se na dayafterday mogu pročitati duhovite opservacije o hrvatskoj školskoj svakodnevici, koja očito nije uvijek i 'duhovita' – ako je u pitanju vaše dijete. Blog angel&wolf nudi osobno viđenje atmosfere u Banja Luci, s fotografijama. Vrlo interesantno.
Ako kao bloger-početnik smijem to reći, rekao bih da ti tekstovi pokazuju zašto je blog izvrsna alternativa tradicionalnim medijima, koji su u obradi tema vrlo predvidivi, plošni i ograničeni. Kao film kojem već na početku znate kraj.
Dobar blog se, ja mislim, temelji na ideji koja bi – uz uobičajene žurnalističke norme poput točnosti, objektivnosti, provjerljivosti i slično - trebala motivirati i novinskog urednika, koji šalje novinara na 'zadatak':
'Tell me something I don't know'. Informiraj me. Daj da nešto novo naučim. Iznenadi me. Tretiraj čitatelja kao inteligentno biće.
I, reci mi nešto o sebi – ovo, naravno, nije načelo u pisanju tradicionalnog novinskog članka, no blogu daje šarm.
Hrvatska blogosfera za mene je još razmjerno neistraženo područje. Više pratim tradicionalne medije u Hrvatskoj koji, čini mi se, prilično ignoriraju svakodnevicu svog čitatelja/gledatelja – medijski posve neistraženo područje koje se proteže na liniji 'stan-radno mjesto-škola/vrtić-trgovina-bolnica-televizija'.
Zato, ako znate zanimljiv blog o tim temama – recite mi. Interesantan bi bio i blog o životu u mjestima koja, kada su u pitanju mediji iz Zagreba, kao da ne postoje– što otprilike uključuje sve od Novog Zagreba pa do najmanjeg sela. Ili recimo, blogovi iz inozemstva – bez obzira radi li se o životu u Prištini, Beogradu, Lyonu i Kuala Lumpuru.
******
A sada, na poštu. O posljednjem sam postu pisao o 'župi Georgea Washingtona' koja se 'preselila' u Nigeriju. Pero Panonski komentira da se 'sve vraća, sve plaća', ukazujući da su – kako sam barem ja pročitao njegove misli - globalizacijski trendovi 'dvosmjerna ulica' i da zbog njih nesigurnost vlada ne samo u malim zemljama već i u velikima.
Škerac kritizira preuzimanje 'homo-vrijednosti', te kaže da je 'crkva tu zbog vjernika'. No što činiti ako je i homoseksualac vjernik? I on odnosno ona ima se pravo moliti Bogu, biti u društvu ljudi iste vjere, komunicirati sa svećenikom, a u isto vrijeme očekivati da ga se ne vrijeđa.
Zanimljiva je lakoća i ležernost pri 'stvaranju' crkvi na američkom kontinentu. Možda u tom 'cjepkanju' i seljenju iz jedne crkve u drugu ima i površnosti, no činjenica jest da se u mnogim drugim zemljama zbog ovakvih problema (promjena identiteta neke župe) reagira osnivanjem 'seoskih straža' i organiziranjem pogroma. I u Engleskoj je bilo tako, ali prije 400 godina. U Americi su bili proganjani mormoni, diskriminirani katolici, ali isto – dosta davno.
U europskim zemljama, ljudi se – ako im se nešto ne sviđa, jednostavno otuđe od crkve u kojoj su rođeni – i prestanu prakticirati vjeru. (Zanimalo bi me što bi, recimo, katolički svećenik u Hrvatskoj odgovorio na ovo pitanje: što je s pozicije crkve prihvatljivije - da katolički vjernik napusti crkvu i postane, recimo, adventist ili musliman ili da potpuno odbaci vjeru općenito?)
Ovdje, u Americi, postoji svojevrsni 'švedski stol' – ako se čovjeku ne sviđa jedna vjerska zajednica, može otići u neku drugu (primjerice, negdje sam pročitao da je gotovo trećina budista u Americi – židovskog podrijetla). Naravno, velika većina Amerikanaca cijeli život ostaje u 'svojoj' vjeri. Također, kao i u Europi, mnogi ne odlaze niti u jednu crkvu, džamiju ili sinagogu. Mislim međutim da su u Americi ljudi pobožniji nego u Europi i zbog toga što je u SAD legitimno 'izabrati' svoju crkvu – dok se u drugim zemljama 'nove' crkve često smatraju 'sektama', a njihovi pripadnici 'fanaticima'. Ne treba zaboraviti niti to da dobar dio čovječanstva još uvijek živi u zemljama gdje je za prelazak s jedne vjere u drugu propisana smrtna kazna. (Sjetit ćete se prošlogodišnjeg slučaja nekog Afganistanca koji je prešao na kršćanstvo dok je bio na radu u Njemačkoj, poslije se vratio kući, tamo mu je prijetilo kamenovanje, pa je na kraju dobio politički azil u Italiji.)
******
U vezi teksta 'Witz-End?', cilj mi je bio otvoriti dijalog o prirodi Svjetske banke, ustanove za koju – kako se čini - gotovo nitko nema nešto pozitivno reći, ali da pitate ljude koji obnašaju državne funkcije u zemljama u razvoju – pa hoćete li da je ukinemo? – rekli bi najvjerojatnije 'pa, ne baš sada'.
Korisno je otići na web stranice Svjetske banke, one koje se odnose na Hrvatsku, i pogledati u kakvim je ona projektima angažirana. Moj dojam je da su to projekti koji nisu interesantni komercijalnim bankama, a ako i jesu – zajam bi bio pod znatno nepovoljnijim uvjetima. Osim toga, Svjetska banka novčano pomaže ne-vladinom sektoru jer joj je stalo da se razvije civilno društvo.
Tvrtko piše da 'diktatori, socijalisti, komunisti i nesposobni političari uz pomoć Svjetske banke zalažu svoju zemlju za kredit, kojim potom kupuju popularnost u vlastitoj javnosti.' Tako misli i dobar dio konzervativaca u Americi. U vezi toga, navodim mišljenje Naomi Klein iz časopisa Nation, koji nije konzervativno, već socijalističko glasilo – ali poanta je slična. U vezi činjenice da borba protiv korupcije zapravo nikad nije bila glavni prioritet Svjetske banke i IMF-a, Naomi Klein piše: ''dužnosnicima Svjetske banke i Fonda jasno je da će provedbom njihovog ('ultra-tržišnog') koncepta lokalni političari sebi stvoriti dodatne neprijatelje u vlastitoj zemlji – zbog toga u paketu pomoći mora biti nešto za samog političara, odnosno za njegov bankovni račun u inozemstvu''.
Osoba koja se javlja pod imenom 'komentar' piše o jadnom načinu na koji je tretirana Shaha Riza, stručnjakinja Svjetske banke, 53-godišnja arapska feministica s diplomom Oxforda, koja je bila u romantičnoj vezi s Paulom Wolfowitzom. Komentar piše da je kojim slučajem Shaha Riza bila muškarac da bi se slučaj drugačije 'odmatao'. Slažem se. Mediji su je konstantno zvali 'Wolfowitz's girlfriend'. Njoj je (kao i Wolfowitzu) upravni odbor Svjetske banke nametnuo tzv. gag-order, naloženo im je da ne smiju davati izjave za medije, dok traje istraga. Ignorirana je činjenica da su ona i Wolfowitz obavijestili nadležna tijela u banci o njihovom odnosu, čak i prije no što je P.W. stupio na dužnost.
Mislim inače da je takvih slučajeva 'sukoba interesa' u međunarodnim organizacijama – a i na radnim mjestima općenito – jako mnogo. I da je, često, taj problem dio neke 'sive zone' koju reguliraju prilično nejasna pravila koja se nekad primjenjuju, a nekada ne. Ovisi o osobi koja ih je prekršila. Wolfowitzu sasvim sigurno nije pogodovala činjenica da ga se smatra 'arhitektom iračkog rata'. Osoblje banke je naime liberalno odnosno lijevo orijentirano – što će sasvim sigurno iznenaditi mnoge kritičare Svjetske banke.
Što se tiče 'komentarova' mišljenja o nepostojanju istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj, što reći osim da se potpuno slažem. Razlozi za to su razni – pobrojao ih je 'komentar' – no treba dodati još jedan. Mislim da postoji strahovita nevoljkost da se javno kaže bilo što, čak i ako je sve OK. To je problem i za glasnogovornike, ljude koji su plaćeni da održavaju 'odnos s javnošću'. Što se tiče niskih plaća novinara – omiljeno objašnjenje! – moja poruka glasi: Guess what! I u Americi novinari misle da su malo plaćeni. Svatko misli da zaslužuje više. Svatko. Čak i milijarderi.
******
U vezi 'odljeva mozgova' osoba potpisana kao 'friend' piše o zatvorenosti hrvatskih sveučilišta prema predavačima iz inozemstva. Piše o katedrama-sinekurama, što pogoduje i šefu katedre i asistentu i svima ostalima koju se se nekako 'ubacili'.
Ne mogu suditi o situaciji koju ne poznajem najbolje. Na američkom je fakultetu status asistenta nešto poput statusa šegrta – da se izrazim na najobičniji način. Magisterij ili doktorat smatra se vježbom – ozbiljnom vježbom, svakako - za karijeru znanstvenika. Kada to obavi, oko svoje 25 ili 26 godine, asistent u pravilu ide predavati na neki drugi faks. Ili, naravno, ode raditi izvan sveučilišta.
Treba reći da u Americi ima između 4 i 5 tisuća visokoškolskih ustanova, koje su često vrlo različite.
Na sveučilištima – uzmimo njih 200 -300 najboljih - vlada načelo 'publish or perish', što znači da se položaj redovnog profesora zaradi prvenstveno na temelju objavljivanih znanstvenih radova i knjiga, a ne toliko držanjem predavanja studentima. I to - ne objavljivanjem bilo gdje. U svakoj znanstvenoj disciplini postoji rang-lista časopisa. Recimo, u kriminologiji ima više desetaka, možda danas i stotina, znanstvenih časopisa na engleskom jeziku – američki, britanski, kanadski... Neke od tih publikacija objavljuju svaki primljeni rad, neke su jako selektivne. Kada se kao izvanredni profesor natječete za 'tenure', položaj redovitog profesora, onda vas ocjenjuju prvenstveno na temelju toga gdje ste objavljivali. Ako ste objavljivali u prestižnim publikacijama, koje odbijaju 95 posto tekstova koje su primile, onda za to dobijete više bodova, u odnosu na nekoga čiji su tekstovi objavljivani u manje selektivnim časopisima, ili od strane manje zahtjevnih nakladničkih kuća.
Taj naglasak na znanstveno-istraživačkom radu i publiciranju stvara potrebu za vojskom asistenata-postdiplomaca i izvanrednih predavača, koji će studentima držati predavanja, ispravljati njihove pismene radove, nadgledati testiranja, i jasno, pomoći u istraživanju svojim profesorima. Na američkim faksovima to su sve češće stranci koji, recimo, na svom odjelu rade 20 sati tjedno, za svoju asistenturu primaju plaću od koje mogu živjeti na campusu, a kao asistenti ne trebaju platiti svoj post-diplomski studij.
Puno se govori o 'izrabljivanju' tih ljudi od strane sveučilišta i njihovih profesora – po meni, to je još uvijek 'win-win' situacija, pogotovo ako dolazite iz vana i tako kvalitetno obrazovanje ne možete dobiti u vlastitoj zemlji.
Post je objavljen 22.05.2007. u 02:33 sati.