Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

"...jer postoje u nama neke stvari neprevodive u reči…"





Kad sam bila 7 razred osnovne škole jednu noć ispred kuće zapjevao je ćuk.





Moja majka, inače nikad praznovjerna, hodala je čitavu noć kućom govoreći da je to loš znak i da će se nešto strašno dogoditi te me je tako slijedeći dan otac morao pratiti do škole, zatim je zvala čitavu svoju obitelj da bude sigurna dali netko negdje putuje, kako se osjećaju, pa je bratu zabranila sve izlaske, a vrhunac je bio kad je oca treću večer zaredom što je ćuk pjevao ispred kuće, natjerala van da ga sa metlom pokuša otjerati sa stabla.

I tako nitko od nas nije pravo spavao čitavih pet dana koliko je ćuk pjevao, da bi zadnju noć kad ga više nismo čuli, otac smijući se svih poslao u krevet zbijajući šale i viceve na račun majke.
Slijedeće jutro mlađa sestra moje majke srušila se izjutra na poslu i bez pravog doktorskog objašnjenja napustila ovaj svijet i svoje dvoje male djece.
A ja više nikad nisam mogla čuti pjev ćuka, a da nisam ostala bez zraka, da me nije oblio hladan znoj i da mi noge nisu postale hladne.
Glupo za jednu posve odraslu djevojku koja, kao niti njena majka, nije nikad bila praznovjerna.

…..

I kažu katkad da svi mi imamo neko šesto čulo. Da nam je to urođeno, samo više ne vjerujemo u to. Sa dobivenom razumnošću i sa svim znanstvenim objašnjenjima lako se gubi sve ono što nije opipljivo i materijalizirano.

Pitaju me katkad dali što starim i što više toga vidim i doživim, i dalje vjerujem u Boga, u "ono nešto više"... Mislim da je ljudima općenito danas sve teže vjerovati u bilo što, pored svih tih materijalnih i objašnjivih fenomena. Objasnili smo kišu, spoznali smo planete, shvatili smo odakle dolazi grmljavina.
Sve što se događa je slučajnost, a znakovi kao takvi nisu znakovi, već slučajni poredak stvari. No jeli tako?
I hoće li svijet imati smisla ako isto tako zaključimo da je ljubav samo hormonalni poremećaj?
I zanima me kako ćemo jednom objasniti ove nevidljive veze koje imamo kad stojimo jedan pored drugoga? Jer znate, ja ponekad vjerujem da se baš tu nalazi Bog…

Nebitno posve sad za ovu priču, da.

I tako uglavnom sjedim u uredu usred centra grada, bilo je točno oko 12.35h popodne kad smo kroz otvoreni prozor jasno čuli ćuka. U naglosti i brzini kojom sam se dignula srušila sam stolicu i ostala tako skamenjena dok sam opet osjećala onaj prokleti hladni znoj kako mi klizi niz leđa.
Svi su se začuđeno okrenuli prema prozoru, zaista neobično da bi to bio ćuk usred dana i grada, komentirala je kolegica. Znate da je on vjesnik da će se nešto dogoditi?, nastavi.
Brzo je prestalo štogod da je bilo. Svi smo sjeli nazad i zadubili se u rad. Vani se čula buka autiju, a ja sam otvorila prazan wordov dokument i napisala svoj otkaz. Zapravo nemojte me točno pitati zašto sam to napravila i odlučila, to je za jedan kasniji post, no jednostavno katkad čovjek dobije neki znak.
Isprintala sam ga pred šefom koji nije ni shvaćao što printam, presavila i stavila u kovertu da čeka 13.07.2007., petak, moj početak godišnjeg. Ne znam točno zašto taj datum, ali nakon svega što sam proživjela na ovom poslu mislim da srce zna kad je vrijeme za ići dalje.

A ćuk..?

Majka mi je rekla nakon par mjeseci kad sam se rasplakala jednu večer jer sam bila uvjerena da sam čula ćuka ispred kuće i da će ponovno netko drag otići, da nije bila stvar uopće u tome da je ćuk javljao da će netko otići i da će nešto loše biti, on to nije znao. On je samo bio simbol onoga što je ona osjećala u sebi. A kad nešto osjećamo moramo reagirati. Ona je nazvala svoju sestru dan prije. Nikad si ne bi oprostila da je nije čula, a osjećala je iznutra djelovanje te „više sile“.

Jer ćuk je samo ćuk.

Ali ono što osjetimo u sebi je nešto puno više. Neobjašnjivo riječima. Neopisivo slikama.

O da, puno, puno više………

Hoće li ikada neki znanstvenik moći objasniti taj osjećaj da postoji nešto više, da mi ZASLUŽUJEMO nešto više?
I hoćemo li ga jednom zakopati u sebe dovoljno duboko da se počne sve rjeđe vraćati te dok jednom u potpunosti ne iščezne..? A kopamo ga svatko od nas svaki dan što više starimo, svakim novim jutrom… Zar ne? Hoćemo li kad iščezne biti sretni?


…..
„….jer postoje u nama neke stvari neprevodive u reči…“






Post je objavljen 21.05.2007. u 21:31 sati.