kad se iz petnih žila derem,
a nitko me ne čuje,
kad sam tužna,
i lice mi samo suza ukrašava,
a nikog nema da je obriše,
kad sam sretna,
a nikog nema da mi osmjeh ukrade,
sjedam za svoj orunali stol,
na staru smeđu mom srcu dragu fotelju,
i prstima prenosim,
na ekran svoju tugu i sreću,
jer znam da njega boljet neće,
osjećat neće,
bunit se neće,
a primit će sve moje riječi,
bez glasa,
bez pobuna,
no grešku sam napravila,
iako to virtualan svijet bio,
s druge strane virtualnog svijeta,
sjeda osoba sličnih osjećaja,
čita i upija riječi moje,
komentira i savjetuje me,
tješi me i uveseljava,
i na tome sam joj zahvalna,
kao nitko do sada,
hvala na podršci,
hvala na svemu,
na osmjehu koji mi mami na lice,
svojim riječima, komentarima i pjesmama,
koje me svakim danom,
uveseljavaju sve više i više...
Post je objavljen 20.05.2007. u 14:06 sati.