Marketing
SLOBODNO!
Mračan sobičak, tako daleko, a tako blizu. Zatvorila se u tu malenu rupicu.
zatvorila se u tu malenu rupicu na čijim su zidovima slike nasmješene djevojčice,
slike sretnog i veselog djeteta.
Jest... to je ona. Ta sretna curica je ova djevojka u kutu koja sjedi i čeka...
Već godinama je sama! Svi su otišli! otišli su kada je podigla zid oko sebe..
Podigla ga je da vidi je li koga brigi, podigla ga je u nadi da će ga netko barem
pokušati srušiti.. Da će netko barem pokucati!
A već godinama sjedi zatočena unutar tih zidina.
Skočila je te se histerično počela derati! Bacala je stvari po sobi i vikala...
SLOBODNO! UĐITE! PREKLINJEM VAS! SLOBODNO UĐITE!!!
Umorna od čekanja je zaspala... Noć je... Jedna zvijezda je pala...
Osjetila je kako je ova noć posebna. Odlučila je otići...
Odmah na početku se spotakla. No, samo se nasmijala i nastavila...
Onaj trenutak kada je izašla neće nikada zaboraviti...
U tom svijetu ljudi su bili crno-bijeli, a priroda je bila očaravajućih intezivnih boja...
Sve je djelovalo poput nekakve iluzije. Od svih ljudi, samo je ona bila u boji...
Uživala je usvakom trenutku provedenom u prirodi.
Poželjela je da nikada nije podigla zid kojiju je razočarao, zid koji ju je uništio...
i na kraju, zid zbog kojeg je mrtva...
Imala je toliku vjeru u ljude, a oni su je tako razočarali...
Pjevala je... plesala... igrala se...
No, ono što nikako nije mogla razumjeti zašto se toliko razlikuje od drugih?
Zašto ovo djeluje kao imitacija života?!
Došetala je do dječjeg igrališta... Suze su počele navirati na njene oči....
Sjetila se one sretne djevojčice sa slika... onog sretnog djeteta koje je bilo okruženo ljudima koji ju vole.
Čovječe, bolesno je to kako te ljudi počnu napuštati kad stekneš svije stavove, svoja mišljenja...
Zaplakala je ponovno...
Na drugoj strani igralištaje bila djevojčica... Bila je sama...
Njene boje su bile neobjašnjive... Trup joj je bio baš poput njenog... Bio je u boji...
No, ostali udovi su bili crno-bijeli...
Djevojčica je posebna, za nju još ima nade.
Nedaleko od osamljene djevojčice je bio čopor djece... Ta djeca su bila...
bila su crno-bijela...!
Pa zar i djeca?! Sve je postalo ccrno-bijelo!
Uputila se do malene djevojčice.. Sjela je pokraj nje, pogledala ju..,
te je u njenim očima vidila padajuću zvijezdu...
(Svijet je zastao... Ona je nestala, a njene boje su se raspršile...
Djevojčica je poprimila potpune boje.. Otišla je u čopor...
Jedno dijete iz čopora je počelo oko srca primati crvenu boju...
Na redu su bile ljubičasta, plava, zelena, žuta...)
Here I am... once again----
Evo, ovaj post je ujedno i moja zadaća... Tek druga u ove tri godina koju sam dobila 5---
...anđeo s greškom....
Post je objavljen 19.05.2007. u 15:37 sati.