Marketing
Na kraju je početak
Tiho… na prstima… čuo sam ga kako se šeće po mojoj odaji. Bio sam budan. Osjećao sam ga. Posjetio me, opet. Umor… nakon mnogo vremena me mučio. Imao sam sve… sve sam stekao što sam mogao. Tada me pokosio onaj prvi. Bolest me obuzela, izmučila me… moje tijelo postalo je krhko… samo blijedi leš koji je još uvijek disao. Pozlaćeni ukrasi oko mene, savršena svila kojom sam se pokrivao, miomirisi koji su mi nadraživali nosnice… ništa od ovoga nije moglo zamijeniti veličanstveni osjećaj jahanja na vrancu kroz moja polja… u gluhoj noći… buditi sve seljane koji su bili moji kmetovi… Sada je to nestalo u jeku moje bolesti. Pokosila me…
U Tišini molim te da snivaš
Da te diram nježnije no ikad…
Uzet ću ti dah zadnji,
Moje ime na usnama ću ti ostaviti…
- reče mi ona i ostavi me izmučenog, mrtvog…
Došao je onaj drugi, tiho… na prstima. S njime bih želio razgovarati… ali on samo stoji i čega… Gleda me… kao žrtvu. Ipak, u očima mu razaznajem da sam mu drag… Možda zato što sam nešto više od čovjeka? …ili zato što sam toliko mizeran, slab… i toliko niže od nižeg bića koje je prozvano čovjekom… Nedostaje mi… okus slatkog crvenog grožđa na usnama prije spavanja… nedostaje mi svjež zrak s planina… krv bitaka… oružja i mačevi… Oh kako bih samo želio, da pokosi zemlju ova Smrt koja stoji pored moga kreveta… Ja neću više živjeti… ni svijet ne treba živjeti… Da. Sebičan sam. I pokvaren… i zao. Sve što sam imao uništio sam jer sam volio. Sva ljepota osim prirode morala je umrijeti, izdahnuti pod mojim rukama…
Kada nastupi Tišina
Ti zatvori oči
Nećeš ugledati više
Savršenstvo noći…
Rekoše mi onaj pod kapuljačom, skrivajući svoja lica. Prinio je ruku k mojim prsima… srce mi je oteo, dušu mi je ubio… Sretan sam bio, i s osmjehom u san utonuo imajući na umu samo jednu želju, koju moj razum nije odobravao… Samo još jednom neka me rode, neka živim opet prokleto i sebično… Treba mi života i krvi mi treba… Još želim nanositi boli, s vragom plesati plesove, s vješticama kola voditi… Treba mi života…
U prokletome duša vječno diše
I želje njegove paraju nebo
A srce poštenoga u zemlji trune
Crvi ga izjedaju…
A on cvili na vjetru, cvili jer ga boli
Nitko ga ne čuje jer đavao iznad njega stoji
U Tišini snivaj, prokletniče lijepi
Živjet ćeš u stoljeću drugom,
Zadatak ti je bol njima nositi...
Post je objavljen 19.05.2007. u 14:20 sati.