Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ramboa

Marketing

Legenda o Tomi R. (I dio)

U smiraj dana, tog spokojnog ljetnog predvečerja, ljeta gospodnjeg hiljadudevetstopedesetosme, u malom selu pokraj Ogulina, zatutnjao je gromoglasan plač tek rođenog muškog djeteta. Zemlja se na trenutak prestala okretati i Sunce se naglo pomračilo. Vrijeme je stalo. Bogovima se oteo uzdah razočaranja i prekrili su lice rukama. Trava je venula uokolo, lišće sa drveća je iznenada otpalo, a životinje su netragom nestale. Ljudi su djecu povlačili iz dvorišta i uz škripu žaluzina, zatvarali se u vlastite domove. Naslućivala se kataklizma. Jezovit i sablastan muk remetila je jedino dreka tog malog dijeteta. Na svijet je stigao Toma R.
No već nakon nekog vremena, kad se Zemlja pokrenula, naizgled se sve vratilo u normalu, pa su ljudi nemilice pohrlili vidjeti kakvo čudo je svojim rođenjem zaustavilo planet i naslutilo početak novog ledenog doba. Prišavši u domaćinove odaje, vidjelu su malog Tomu u zibci pored peći, sa palcem lijeve noge u ustima i šerafcigerom u desnoj ruci. Odmah se naslućivalo što će biti kad odraste - puhač u staklani. No Tomina sudbina je tog dana već bila zapisana u zvijezdama. I samo su Bogovi znali da će postati, ništa drugo doli - električar.
Kad je djetešce malo ojačalo i kad je sa hrabrošću neviđenom dotad, napravilo svoje prve korake, u selu i široj okolici počele su se događati čudne stvari. Viđali su ga noćima pokraj susjedovih prozora kako prisluškuje večernje obiteljske razgovore i zapisuje nešto u malu crnu teku na kockice, pronalazili su ga pred vratima ženskog WC-a kako viri kroz ključaonice i glasno uzdiše, često su ga znali zateći maskiranog u nekog prosijedog čiču sa naočalama i malo iskrivljenim ustima, obučenog u generalsku uniformu, gotovo redovito se na narodnim skupovima penjao na pozornicu i samo stajao pored visokih funkcionera tadašnje vlasti, na najdražim igračkama je napisao imena poput: poa, soa, sis, udba, ozna, kos, cia, kgb... No najčudnije od svega je bilo to, što Toma R. nikad nije izgovorio niti jednu jedinu riječ. Ali baš nikad. U deset godina svog bivstvovanja na svijetu nije rekao niti A.
Brižni i zabrinuti roditelji su ga vodili kod seoskih vikara, vračeva i šamana. Kod baba gatara, žaba krastača i u zoološki vrt. Vodili su ga kod ginekologa, soboslikara i na Klek. Kod kardiovaskularnih kirurga, mesara i kod Pape. Vodili su ga u Međugorje, na more i kod druga Tite. Ali Toma nije izustio ni slova. Samo je ćutio i gledao. Onda su mu jednog dana iz usta izvadili ping-pong lopticu i Toma R. je zagledavši se u lopticu, sav ushićen od radosti, izustio svoje prve riječi: "A tu si pička ti materina. Ja cijeli život moram igrati stolni tenis sa medicinkom, a ti si se tu sakrila, aa!!?" Potom je bijesno zgnječio lopticu, okrenuo se i odlučnim koracima nastavio dalje u život, odlučivši tog časa, da nikad više u životu neće igrati stolni tenis.... (Pokazat' će se kasnije da je ta odluka omogućila Šurbeku, Stipančiću, Primorcu, Guo Juehui, Li Pengu i ostalima, da postanu neprikosnoveni svijetski vladari u igri sa celuloidnom lopticom)
Godine su prolazile, ljeta su se izmjenjivala, a Toma R. je rastao kao i sva obična dijeca. U školi mu baš i nije išlo, al' sve prepreke je savladavao svojim fascinantnim znanjem o šerafcigerima, cvikcanjgama i kratkim spojevima. Često su njegovi eksperimenti izazivali nestanak struje u djelovima grada, općinama i državi, ali Toma je na to bio ponosan. To su bili jedini trenuci kad je bio u centru pažnje. A to ga je oduševljavalo. Biti u centru pažnje. Trafostanice su bile izvor njegove inspiracije, dvije žice koje vire iz zida i lupaju u glavu kad ih dodirneš istovremeno, su bile njegova životna preokupacija. Taj fenomen je bio izmišljen samo za njega. Njegov život će biti posvećen riješavanju problema koji se zove: "zašto žice iz zida drmaju ljude, kad ih diraš zajedno". Čak su ljudi pričali da je bio viđen u okolici Černobila one davne osamdeset i šeste, ali to nije dokazano. I s vremenom je Toma dospio u burne osamdamdesete. Kao buntovni mladić, od dvadeset i nešto, nošen "Novim valom" jugoslavenske glazbe, Toma je obožavao triangl. Lupao je po njemu danima i pokušavao osnovati punk-grupu, ali su ga svi odjebali vidjevši da nije baš čist u glavi. To je stvorilo revolt u njegovoj osobnosti i krenuo je u politiku. U večernjoj školi je završio napredni kurs za pionira i omladinca, a onda je sve svoje snage usmjerio na davno odsanjani san: postati neko i nešto u politici. Prijavio se u SK, ali bezuspješno. Bio je potencijalni član albanske Iredente, ali su ga i od tamo izbacili. Samoinicijativno se prijavio u Planinarsko društvo "Bitoraj", ali odande biva izbačen zbog nepoznavanja zemljopisa. Čak se pokušavao uvući i u redove KUD "Zagrebački mališani", ali zbog potkazivanja od strane drugih kolega, ostaje i bez tog članstva. I kad je njegov san pomalo već kopnio, došle su devedesete.
Berlinski zid je srušen, socijalizam je rekao svoje "zbogom", država se raspadala po šavovima, "Repka" u košarci se plasirala na Olimpijadu, Ćombe je razbio novog-novcatog stojadina, moja baba je izgubila ključeve od kuće i boračku penziju, a Tomina zvijezda je zasjala na nebu kao nikad do tad. Baš u tim, "Isusovim godinama", spoznao je bit politike. Shvatio je važnost prilagođavanja, kameleonski opstanak na planeti i upoznao je g.Zastupnika. Sve je krenulo niz njegov mlin.
Nakon prvih višestranačkih izbora, i nadmoćne pobjede HDZ-a, učlanjuje se u stranku, vođen kažiprstom Zastupnikove ruke. Grebe se, moli, kuka i preklinje, i jednog dana postaje član vladajuće partije, a poslje....sve poslje je povijest.... (....ili ipak tužna sadašnjost).
(nastaviće se...)


Post je objavljen 19.05.2007. u 13:02 sati.