Tako tog jutra svečano preskočim svoju pilulu!
E, jesam štreber, pomislim. Sad sam sav hrabar i mislim kako sam i prije mogao preskočiti, samo da sam htio. Ali eto, nisam, baš sam dobar. Kao da doktoru Nadležnom radim osobnu uslugu. Nekako, to mi je draže misliti.
Nitko ne voli priznati da su mu lijekovi zaista pomogli.
Prvi dojam je bio božanstven: bistar i čio, novim sam očima gledao svijet! Dobro, ne baš svijet, ali kuhinju svakako. Divota bistrih misli i bistra pogleda, osjećaj da bih otrčao na Sljeme i nazad, neobičan doživljaj početka dana, a da ti se odmah ne počne spavati. Već skoro pola godine gori sam od Crnogorca: kraj postelje mi je stolac da odmorim malo nakon spavanja.
Prvi dojam kao prvi dojam. Svi su isti. Varljivi. Ne prođe dugo nakon podneva, kad „eto vraga, skok na skok“.
Počelo je najprije kao pritisak negdje uokolo vratne kralježnice. Pritisak se polako širio na ramena, pretvorio u kočenje, a kočenje se širilo i u ruke.
Ajebateled, šta je sad!?
Mrdaj, vrti - ništa. Sad mi se već i vilica ukočila, a jezik otežao kao da sam pijan. Da ne bih prošao samo tako, u potiljku me počne svrdlati bol kakvu nikad nisam osjetio.
Zijevam i cvilim. Samo još više boli. Cvilim bez da zijevam.
Umotam glavu mokrim ručnikom i zaintačim se da ću pričekati da prođe. Samo bez panike!
Sad mi se već znoje dlanovi, a uskoro i tabani. Za mnom ostaje trag stopa kao da sam iz kade izišao. Glava puca, a točka u potiljku kao da je sakupila nekoliko tona. Ne znam želi li sva ta tonaža unutra ili pak van iz glave. Sve kroz tu jednu točku. Zamračim prozore jer mi svjetlo izaziva novi krik bola ako prodre u oko. Ručnik oko glave začas se osuši i postane vruć.
- Bebebebebe...bleh. – nešto blehćem ženi sarmom od jezika koji mi nasukan leži u ustima. Bojim se da ga ne ugrizem.
Moji lijekovi! Sine mi ta spasonosna misao negdje predvečer. Sad me tek spopadne drhtavica i jedva nekako, snagom volje, izdržim da ne popijem svoj pils prije vremena.
Je li moguće da sam u narkomanskoj krizi? Pa, uskoro ću provjeriti: dva sata prije vremena ipak maznem svojih 100 miligrama. Aahhhhh! Nevjerojatno brzo nastupi olakšanje... Bol mine, a šija se otkoči.
E, jebemti, i to sam doživio, pomislim.
Sutradan sve ispočetka, jedino što je počelo malo kasnije, a boljelo malo manje. Preksutra sve još i manje, a dan kasnije još manje, gotovo podnošljivo.
- Doktore, imam narkomansku krizu, tek toliko da znate. Savladavam ju snagom volje jer nije prejaka, ali boli ko sto vragova. – izvijestim doktora Nadležnog kad smo se vidjeli.
- Ma kakvi, lijek koji pijete ne izaziva ovisnost. – veli mi on uz širok osmjeh, potapšavši neku debelu knjižurinu u kojoj valjda piše da ja, taj i taj osobno, nisam imao narkomansku krizu.
Kruh ti tvoj narkodilerski, pomislim, pa jel' važnije što piše u knjižurini ili što ti bolesnik u bolovima kaže?
Nema veze. Glavno da je prošlo.
Ajmo sad: psihoterapija!
Post je objavljen 19.05.2007. u 12:19 sati.