Sjedim u sobi kod bake u Slavoniji, iza mene je peć u kojoj gore drva jer nam je hladno, a ja razmišljam i tipkam... i razmišljajući dokučujem neke dubine same sebe... kojih nisam uvijek svjesna. A neke druge dubine zarobljene ostaju ispod slojeva emocionalne prtljage...
Neke dane čekamo cijeli život i kad dođu ne prepoznajemo ih. Ili ih se bojimo. Ili bježimo.
Danas sam odlučila živjeti. Želim svoj život urediti prema svim onim snovima što su do ovog trenutka ostali snovi... Na primjer, želim stvarno početi volontirati s osobama koje imaju poteškoće u razvoju i prepoznati u njima vrijednost i veličinu. I želim davati svoju ljubav svima kojima je potrebna. Želim živjeti tako da izgorim do pepela, ne želim biti ustaljena, dosadna prašina. Ne želim žaliti za propuštenim prilikama.
Ovo prijepodne sam zapravo... sretna.