Nema me, nema me, nema me....
A sjetim se ja svih vas jako često.
I sram me je više uopće pisati to. Ispadne kao opravdanje. A sjetim vas se, puno puta. Objektivne i neobjektivne okolnosti me drže podalje. I stalno imam osjećaj da više ne mogu biti slobodna ovdje. Pisala sam o tome milion puta, sama sam sebi već na vrh glave, ali šta ja tu mogu.
Pokušavam samu sebe uvjeriti da nema veze. Pa šta onda ako čita netko koga poznam? Kao, baš me briga. A briga me. Jako.
Znam ja da je to manjak samopouzdanja, skrivati se ovako nekako, između redova koješta napisati, a ne skresati i reći direktno u lice. I??
Takva sam, koliko god se trudila izreći nešto neuvijeno, uvijek ja to zapakiram.
Ne može čovjek sam od sebe pobjeći, od sebe, osobnosti, odgoja, ljuske...Ne ide i gotovo.
Ko peso, sa uvjetovanim refleksom, tako i ja sebe branim, a bez veze...
I tako, imam osjećaj da mi i vi neki pomalo zamjerate. A ne bi ja da je tako. Znači meni ovo ovdje puno više nego što si želim uopće priznati. Zato se stalno i vraćam. Sve me veseli, sve.
Promijenilo me je bloganje. Obilježilo za sav moj život. Što god da se dogodi, ovo će mi biti jedno od boljih iskustava. Upoznavanje novih ljudi, druženja, sretanja....
I onda si mislim slijedeće: da kažem svojoj okolini da pišem blog, svi bi me pogledali ukrivo. Svašta. Imate takav osjećaj, jel da?
Al ja se sjetim svog starog kako je noći i noći ostavljao ispred CB stanice, slagao antene, i razgovarao sa ljudima koji su se našli na istoj valnoj duljini. Neke je doživotne prijatelje i poznanike tako susreo, radio je svoju razglednicu i slao drugim CB-ašima. Išao na susrete. Dobivao hrpe CB razglednica iz cijele Juge.
I šta je tu čudno?
Ništa. Niti onda meni nije bilo. Njemu je bilo super. I svi su to znali.
Kako je nalazio ljude? Ne znam znate li...bio je neki kanal (ne sjećam se više koji broj) gdje si se predstavio i pitao ima li koga. Nakon kratkog predstavljanja, odabrali bi neki drugi kanal, i tamo nastavili pričati. A nisu se vidjeli. I pričali su o svemu i svačemu, tko što voli, s čim se bavi, gdje se ide u ribičiju, gdje se dobro jede, ogovarali su Tita i partiju već koliko se smjelo, žalili se na žene (ili muževe), djecu, politiku, državu...sve isto. Sve. Samo je ovdje pisana riječ u igri i možda neki nepoćeljni. Ali ni tamo nisi mogao znati tko je poželjan, a tko ne. I oni su imali nickove (tada se to još zvalo „nadimak“), i svatko se mogao skriti iza tog nadimka. Mogao si prodati muda pod bubrege taj čas, kao i ovdje. Ako hoćeš, naravno
I sad sam ja čudna. Svašta. Sve su to geni, jel da....
Stvarno i doista dolazim u napast svima lijepo i otvoreno reći – ja sam vam blogerica – i dalje nastaviti uredno raditi sve što i do sada. Istina oslobađa, pa bi možda i mene, ha? I tako iz ovog mog grada imamo neke poznate blogere, dr. lebovski, ariston, maxturbator, veno, fanny, o klincima i klincezama neću niti pričati, njih je i previše. Možda bi bilo vrijeme da se i ja prestanem toliko sakrivati. Na kraju krajeva, znate li uopće koliko sam ovdje?
Skriveni život vodim već jednu godinu i tri mjeseca.
Tko bi to rekao....
Post je objavljen 18.05.2007. u 12:48 sati.