Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća najveći dio svjetske javnosti bio je uvjeren da mutanti i himere uistinu egzistiraju na našoj planeti.
Tome su uvelike doprinosile i čudovišne kreature koje su posjetioci mogli da vide ispod golemih šatora najpoznatijih svjetski cirkusa: Polu čovjek – polu majmun, Čovjek - lav, Čovjek - slon, Čovjek - gusjenica, Čovjek sa tri noge... Cijela jedna galerija nevjerojatnih nakaza sa čijim se tijelima i sudbinama priroda grdno poigrala.
Doduše, bilo je i onih koji su sami "proizvodili" monstruozna čovjekolika bića. Ali, nijedan od njih,
čini se, nije znao od svog posla napraviti spektakl kao sto je to znao Amerikanac Phineas Taylor Barnum (1810 - 1891). On je 1841. godine u New Yorku otkupio glasoviti Američki muzej i - zahvaljujući svojoj "kolekciji" čovjekolikih kreatura - pretvorio ga u najpopularniji zabavni park. Ljudi su hrlili iz cijele Amerike kako bi vidjeli divljake sa Bornea, enormno debele žene, žive skelete, albinose, bradate žene, žive kanibale, patuljke, hermafrodite...
Barnum se prepustio svojoj razigranoj suludoj masti: publici je nudio čudovišna ljudska tijela, prilagođena svojim neobičnim zamislima. Malo nepravilnih točkica na koži i... evo dječaka-leoparda na sceni!
Na sličan su način nastale "žena sa glavom mule", "djevojčica kamila", "žena-macka", "dječak-kornjača", "muškarac-aligator"...
Godine 1868. Američki muzej je izgorio u požaru. To, međutim, Barnuma nije bacilo u očaj. Organizirao je novu firmu - Barnumov muzej, menažerija i cirkus - u kojoj će najznačajniju uloge imati klaunovi, trapezisti i nakaze. Poslije smrti Barnuma, firma će dobiti ime Ringling Brothers, Barnum and Bailey Circus i sve do pedesetih godina 19. stoljeća bit će to najveći cirkus na svijetu.
Ali, svijetom su krstarile i istinske kreature, najčešće osobe koje su rođene sa teškim tjelesnim deformitetima ili su u ranom djetinjstvu oboljele od teških i neizlječivih bolesti o kojima tadašnja medicina gotovo da nije ništa znala. Uostalom, pogledajmo tko su bila ta nesretna bića na čijim su sudbina spretni i beskrupulozni menadžeri zgrtali goleme zarade...
Sara Baartman: Fat bum!
Jadna Sara! Čim bi se pojavila na ulicama Londona, obijesni bi dječaci kretali za njom i podrugljivo dovikivali: "Fat bum! Fat bum!..."
Godina je 1810. i mlada Afrikanka iz plemena Hotentota privlači pažnju svojom ogromnom pozadinom, koja nije ništa drugo do pozamašne naslage masnog tkiva na stražnjici i butinama, vrlo cesta pojava kod žena njenog naroda. Zbog toga je dječaci i zadirkuju dobacujući joj "Fat bum! (Velika guzica!)..."
Dva probisvijeta su je otkrili u Južnoj Africi, njenoj domovini, i u njoj vidjeli način dobre i lake zarade, pokazujući je za nekoliko novčića znatiželjnim Englezima. Senzacionalna najava objavljena u listu "Morning Post" "Otkrijte Veneru Hotentota!" bio je dovoljan da Londonci nahrupe u cirkus.
Međutim, uskoro su počele glasine o lošem postupanju sa djevojkom. Afrički institut podnio je žalbu za zaštitu njenog dostojanstva. Iznenađenje sudaca bilo je veliko kada je Sara izjavila da se dobro osjeća i da je zadovoljna načinom kojim zarađuje za život. U stvari, ni trenutni "menadžeri", ni oni kojima je bila preprodana nisu joj plaćali ni jedan novčić. No, ni jedni ni drugi nisu škrtarili na alkoholu, tako da je Sara uvijek bila polupijana.
Godine 1814. kada se londonska publika zasitila afričke senzacije, Sara odlazi u Pariz gdje će završiti u rukama nekog pokazivača medvjeda. No, tada joj je zdravlje već bilo podosta narušeno. Ni godinu dana kasnije, u noći 29. decembra 1815. godine, ona umire u jednom zahodu na periferiji francuske prijestolnice.
Čuveni francuski zoolog Baron Cuvier motrio za je života na Saru, koju je - zamislite - uspoređivao sa velikim majmunima. Nakon smrti, dodatno ga interesira njeno tijelo, kako bi i autopsijom dokazao rasističku teoriju tadašnjih europskih znanstvenika da su bijelci superiorniji od crnaca. Uzeo je nekoliko organa iz njenog mrtvog tijela, oslobodio skelet i napravio odljevak od obojenog gipsa, koji je godinama bio izložen u Muzeju čovjeka u Parizu.
Maximo i Bartola: Izmišljeni Azteci
Dva neobična djeteta za koja se danas pouzdano ne zna da li su uistinu bili brat i sestra, kako to tvrdi legenda, patila su od teške bolesti, mikrocefalije (mozak manji od normalnog), patologije koja im je dala krhko tijelo i zakržljalo mentalno ponašanje. Neki ih je španjolski avanturista otkrio u Salvadoru. Prodao ih je jednom američkom varalici koji je lansirao debelu izmišljotinu da su Maximo i Bartola potomci slavnog srednjoameričkog naroda, Azteka, i da ih je pod neobičnim okolnostima našao zatočene u starom aztečkom gradu Iximayau.
Da bi u svojoj izmišljotini bio sto uvjerljiviji, skretao je pažnju posjetilaca na neobičnu sličnost između ovo dvoje sirote djece i nekih prastarih kamenih skulptura sto su poticale iz vremena Maja i Azteka. Bilo je to dovoljno da zainteresira neuke Amerikance.
Kada su 1849. godinu prvi puta pokazana američkoj publici izazvala su pravu senzaciju. Zbog toga su uskoro uslijedile turneje po Engleskoj, Francuskoj, Belgiji... Po povratku s turneje, Barnum ih angažira u svom Američkom muzeju. S vremenom, interesiranje publike je splasnulo, pa se oko 1890. godine sirotim maloumnim nakazama gubi svaki trag.
Jack Earle: Div iz Teksasa
Sredinom dvadesetih godina, student Sveučilišta u Teksasu, Jack Earle, kome su razuzdani hormoni rasta odredili neobičnu životnu sudbinu, posjećuje Ringling Brothers and Barnum and Bailey Circus. Ugledavši tog dugonju od 2,30 m, vlasnik cirkusa, izvjesni Clyde Ingles, prilazi mu i bez okolisenja kaže: "želite li biti div?" Časak kasnije, posao je bio zaključen.
Prema legendi cirkusa, Jack Earle se preobratio u prvorazrednu cirkusku atrakciju. Istini za volju, on je do tada već snimio nekoliko filmova, kao sto su "Hansel i Gretel" (1923) ili "Jack i čudotvorni grah". Četrnaest godina nosit će najneobičnije kostime, prije nego sto se bude povukao u penziju.
Lucia Zarate: žena lutka
Liliputanka Lucia Zarate nije prva liliputanka koja je napravila unosnu karijeru. Od egipatskih faraona do naših dana, patuljasti ljudi fasciniraju publiku. U Rimu su ih cak proizvodili, maltretirajući novorođenčad kako bi spriječili njihov rast. Ni europski kraljevski dvorovi nisu mogli bez njih: kraljica majka Katarina de Medici imala ih je pet, a njen sin sarl IX, čak - osam!
Lucia Zarate je bila uistinu posebna. Po svemu sudeći, ona je bila naj minijaturnije ljudsko stvorenje koje je ikada živjelo na našoj planeti. Rođena u Meksiku, nije prešla 50 cm u odraslom dobu - veličina bebe - ni težinu od 2,26 kg - koliko je teška prosječna macka! Suprotno najčešćim oblicima bolesti patuljastosti, kao sto je akondroplazija, vezana za nenormalan razvoj kostiju, ona je imala savršeno proporcionalno tijelo, sto je od nje napravilo pravu živu lutku. živahna i uvijek dobre volje, imala je smisla za biznis: pokazivala se za 20 dolara na sat, sto je za ono doba bila prilično visoka tarifa. Godine 1890. prelazeći vozom snježne planine Rosez, tragično se prehladila. Umrla je u svom kupeu, ne dočekavši da proslavio svoj 26. rođendan.
Stefan Bibrovski: čovjek s licem lava
Još kao dijete, mali Stefan Bibrovski, rođen 1890. godine u poljskom gradu Wilezagori, imao je lice prepuno dugih dlaka, sto je bio prvi znak da boluje od ekstremnog oblika bolesti zvane hipertrikoza. Uskoro mu je glava bila potpuno kosata, pa su ga vrlo rano počeli pokazivati u mnogim europskim gradovima. Dobio je i novo, prikladnije ime: "Lionel, čovjek s lavljim licem"!
Kada je njegova majka bila trudna, pričali su prvoklasni bjelosvjetski lazovi, doživjela je traumu gledajući kako njenog muza na jednom safariju u Africi razdiru krvoločni lavovi. Upravo taj šok i preveliki strah, odredili su, navodno, izgled njenom još nerođenom sinu, koji se - kakve li laži - rodio sa lavljom grivom.
Nakon kratkotrajnog prolaska kroz šatore čuvenog cirkusa Barnum, Lionel će najveći dio svog života provesti u Europi. Umro je u Italiji 1930. ili 1932. godine. Za razliku od svoje hiperdlakave brače, nikada nije prihvatio ulogu divljaka. Naprotiv, kada je pozirao fotografima, najčešće je oblačio najmodernija odijela. Možda je to bio način da podsjeti da, ispod maske cirkuskog stvorenja, živi osjećajan čovjek koji govori pet jezika.
Krao: Izgubljena karika
Zvali su je "Krao, izgubljena karika", iako bi joj bolje pristajalo ime - "žena s bradom"! Rođena u Laosu 1876. godine, ova je nesretna žena još od prvih godina svog života patila od hirsutizma, ženskog oblika pretjerane dlakavosti. Njeno lice i tijelo bili su pokriveni dugim dlakama, pa je već sa nepunih šest godina sudjelovala u svom prvom nastupu pred cirkuskom publikom.
Umrla je 1926. godine kao, navodno, živi dokaz Darwinove teorije o evoluciji, predstavljajući "izgubljenu kariku", stvorenja koje nije bilo ni majmun, ni čovjek, mada je imalo osobine i jednog i drugog. Do kraja života naučila je engleski, francuski i njemački, i s nevjerojatnom ravnodušnošću se nosila sa svojom neveselom sudbinom.
Daisy i Violet Hilton: Sijamske blizanke
život sijamskih bliznakinja Hilton bio je po mnogo čemu jedinstven. Rođene su 1908. godine u Brajtonu (Engleska), s tijelima sraslim ispod kičmenog stuba. Ne mogavši se o njima brinuti, majka ih je prodala ili poklonila svojoj poslodavki Mary Hilton, koja je odmah skučila korist koju može imati ukoliko ih bude pokazivala u cirkusima ili na čestim sajmovima. Sa četiri godine, djevojčice putuju po Njemačkoj, a sa pet ih već čeka unosna turneja po australijskom kontinentu. Gdje bi se god pojavljivale izazivale bi prvorazrednu senzaciju. Uostalom, kako i ne bi, kada su izvanredno plesale, pjevale, svirale klavir, klarinet, violinu...
Kada s njima ne bi bila zadovoljna, gospoda Hilton bi ih strogo kažnjavala, najčešće tukla. Nakon njene smrti, situacija se pogoršala, jer je njena kćerka s njima postupa još strožije. Najčešće bi djevojčice zatvarala i držala izvan kontakta sa bilo kim.
Nesretne Daisy i Violet Hilton postat će slobodne tek nakon dugog i kompliciranog sudskog procesa, posto su dokazale da se o sebi mogu same brinuti. Desilo se to 1931. godine, u 23. godini njihova života. Tek nakon toga doživljavaju pravi uspjeh. Nastupaju na pozornici i na filmu, a slavu postižu nakon snimanja čuvenog filma "Nakaze" ("Freaks") Toda Browinga, u kome, pored njih, nastupaju Johny Eck i princ Randian. Uskoro se obje udaju, ali bračne veze nisu potrajale.
Nakon zanosnih tridesetih godina, nastupaju teška vremena. Turneje postaju sve rjeđe, a njihov bankovni konto postaje sve tanji. U Majamiju otvaraju trgovinu hamburgera, zatim, posto su potpuno osiromašile, kreću put Kalifornije, gdje dobijaju posao blagajnica u supermarketu. Godine 1969. nakon sto su teško oboljele od gripe, Daisy i Violet su pronađene mrtve u svom stanu.
Princ Randian: Čovjek gusjenica
Većina posjetitelja Barnumovog cirkusa sjećaju ga se kao nezaboravnu atrakciju: Čudovišni princ Randian, Čovjek bez nogu i ruku, nazvan - "Čovjek-gusjenica"! Neobična ljudska kreatura, rođena bez nogu i ruku, uspijevala je javno, pred publikom, da savija cigarete i pali ih samo uz pomoć usana! Brijao se na isti način. No, u privatnom životu, izgleda, princ Randian nije bio lišen bas svih svojih udova, posto mu je njegova životna suputnica, princeza Sarah, podarila četiri zdrava i normalna nasljednika!
Joseph Merrick: Čovjek slon
Od svih nakaza i kreatura koje su u prošlosti prikazivane ispod cirkuskih šatora, najneobičniji je bio Joseph Merrick. Čovjek slon!
Postao je glavnim junakom mnogobrojnih novinskih serijala, zanimljivih knjiga, pozorničkih predstava, pa cak i filma, koji je snimljen 1980. godine u režiji Davida Lyncha. Svoju svjetsku slavu, Merrick duguje susretu sa doktorom Frederickom Trevesom, kirurgom u Londonskoj bolnici.
Godine 1884. Treves je u jednoj zabitoj daščari, kako je kasnije napisao, "otkrio najodvratniji primjerak čovječanstva sto ga je ikad vidio". Kupivši ga za samo dva novčića, zadovoljio je svoju medicinsku radoznalost. Joseph Merrick je imao ogromnu deformiranu glavu - 90 cm u promjeru - na kojoj je bilo vidljivo samo jedno oko. Na njegovom nakaznom tijelu visila je siva otromboljena koža; desna ruka poput čvoraste grane, na kojoj se ne može razlikovati gornji dio šake od dlana; užasno deformirani kukovi i noge...
Da još uvijek obavlja praksu, Frederick Treves bi danas otkrio sindrom "proteusa", rijetke genetske bolesti koja na ljudskom tijelu stvara ogromne tumore. Ali, taj radoznali znanstvenik iz XIX stoljeća morao se zadovoljiti kliničkim istraživanjem koje je obavio u bolnici. Nakon završenog ispitivanja, nakaznom je nesretniku dao svoju posjetnicu. Pune dvije godine nije mislio na njega. A onda se Joseph Merrick sam javio i sa puno povjerenja došao u Londonsku bolnicu. Nakon mnogih godina lutanja i bijede, zarađujući za život tako sto se pokazivao kao živi monstrum - njegova ružnoća izazivala je strah i gađenje - pa je, zahvaljujući dr. Trevesu, u bolnici dobio sobu na doživotno korištenje. Umro je u snu 1890. godine.
Francesco Lentini: Čovjek sa tri noge
Da, dobro ste pročitali. Ovaj Talijan, rođen 1889. godine na Siciliji, imao je tri noge. Dvije svoje i još jednu, parazita, na kraju kičmenog stuba. Kao glasovita Teksasanka Myrtle Corbin, "žena sa četiri noge", i nesretni Francesco Lentini je imao "nerođenog blizanca" čiji se samo donji dio tijela razvio i to, anarhično! Ta treća noga nije mogla biti iskorištena za hodanje, ali mu je sve do smrti 1966. godine služila kao prirodni tabure!
Johny Eck: Akrobata s pola tijela
John Eckhardt rođen je 1911. godine samo nekoliko trenutaka poslije svog brata, blizanca, Roberta. Između dvojice brace, postojalo je veliko savezništvo, ali je postojala i velika razlika: John je, naime, doslovno rođen kao – polu čovjek! Rast njegovog tijela u utrobi majke zaustavio se na kraju grudnog koša. Vitalni organi abdomena, na neki čudni način, bili su stisnuti u nedovršenom trupu i funkcionirali su potpuno normalno.
Kao mladić, postao je zvijezda cirkusa. Obučen u raznobojne svilene košulje, kakve je obožavao, izvodio je nevjerojatne akrobatske numere, imao nastupe na trapezu ili je uz muziku plesao na rukama. Kasnije, u zrelim godinama života, pravio je minijaturne modele cirkusa u kojima je nastupao i bavio se kampiranjem. Umro je 1991. godini, nekoliko dana prije svog osamdesetog rođendana.
Post je objavljen 20.05.2007. u 07:00 sati.