Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/paranormalnoiostalo

Marketing

Što o misterijima misli Arthur C. Clarke:

TRI VRSTE ENIGMI
Misterije se pojavljuju
u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati.
Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo
misterijima prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što
nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja
protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave;
jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga.
Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, cak
užas. Nije je umio objasniti ni na koji način osim kao djelo
neke nadmoćne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad
Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da će nebo obilježiti svojim
znakom...Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati
potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo
mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili
kapljicama vode koje lebde na nebu...

Još veće strahopoštovanje od duge
izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo
svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih
cestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje
zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja
proučiti mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa
aurore nema više sumnje. Dakako - a to će vam spremno
potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno:
iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje
svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po
sebi?... Misterije druge vrste su nepoznanice koje još
jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Cesto je
neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve
zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine
podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je,
dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih
manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova
iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije,
lanac spremnih tumača niže se od totalnih luđaka do trijeznih
znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje
takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve
spremno priznala da golema neidentificirana morska bića možda
postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha)
cak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni,
jednog bismo dana to morali moći dokazati. Ako izuzmemo
zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i
prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je
naraštaj imao najveću sreću od svih dosadašnjih. Pronašli smo
odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na
pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne
druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim
događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema
načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da
gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i
posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici
su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze;
sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju
odgovor. Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se
može vrlo malo reci; neki skeptici tvrde da one cak ni ne
postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne
mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao
objašnjenja postoje teorije, ove su još zanimljivije od samih
»činjenica«. Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto
tako strašno da je - cak i kad bi materijal postojao - čovjek
radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je
neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima
mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini,
nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo
kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je cesto
doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa cak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek
tako lako sažeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva
da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna
ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih
bude? Manje je zaprepaštujuča, premda ponekad vrlo
zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog
doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju
paranormalni fenomeni biti poprilično skeptični, zato što
neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog
standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti
bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili cak
materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko
preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu -
preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve
ne paranormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno
pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja -
nagovještava da se neobične stvari ipak događaju...Ništa
nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog
događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim
otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke
prihvatljive teorije ili upotrebljive hipoteze koja bi pojavu
objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što
frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne
dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja. Ako doista
postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i
naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je
otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike
s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni
sastojci urana neprekidno emitiraju energiju. To otkriće nije
bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu
što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile
utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme
dovelo do prvoga pravog shvaćanja atomske strukture. Nema
sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja
uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek će biti nepoznatih
stvari, a možda i takvih koje ne možemo spoznati.

Arthur C. Clarke


Post je objavljen 19.05.2007. u 07:00 sati.