Marketing
Neka bude volja Tvoja - zaključak
Ovo je malo duži post, pa onima kojima je predug neka pročitaju pola danas, pola sutra. 
Nakon nekoliko postova na ovu temu, i ponekim komentarom na te postove, i dosta unutrašnjeg istraživanja što je za mene trenutno istina došao sam do ovog posta u kojim iznosim trenutni zaključak. Taj zaključak vrijedi za mene, a vi pročitajte pa sami vidite da li vrijedi i za vas.
Ajmo mi od početka... Postoji li uopće Bog?
Da li mogu biti apsolutno siguran da Bog postoji? Iskreni odgovor je ne.
Da li mogu biti apsolutno siguran da Bog ne postoji? Iskreni odgovor je ne.
I zato je to pitanje vjere - ne mogu tvrditi da je 100% tako, ali mogu vjerovati. Na temelju informacija i iskustva kojeg imam, puno, puno mi logičnije da Bog u nekom obliku postoji, pa zato i vjerujem u njega. Pozitivno je to da ne mogu 100% tvrditi da je tako jer će mi to pomoći da ne dođem lako u napast da ono što ja vjerujem predstavljam drugima kao neupitnu apsolutnu istinu. Znam da mnogi imaju tu potrebu da svoje vjerovanje u nešto (što ne mogu 100% dokazati) smatraju kao apsolutnu istinu i onda se na temelju toga tako i ponašaju prema drugima i imaju snažnu potrebu da i drugi moraju vjerovati isto što i oni. Razumijem i prihvaćam to i nemam potrebu da drugi prestanu to raditi, jedino znam da ja ne želim biti više takav.
OK, sada kada sam prihvatio da vjerujem u Boga, da li onda mogu slijediti načelo "Neka bude volja Tvoja"?
Pogledajmo izjavu "Sve se događa sa nekim razlogom."
Iza ovoga stoji pretpostavka da postoji nešto što koordinira sve te događaje da se dogode na pravilan način. Opet se i tu može postaviti pitanje "Da li mogu biti apsolutno siguran da je to tako?" Ne mogu.
Ali pošto nemam niti jedan dokaz da nije tako, mogu u to vjerovati.
Ako se sve događa sa nekim razlogom, da li to znači da postoji neka predoređenost? Ako da, zašto bi se ja ionako trudio kada će biti onako kako bude? E ovo je za mnoge tricky dio. 
Kao što kaže moj omiljeni pjesnik u jednom od meni omiljenih stihova
Da li čovek išta rešava ili smo samo tu zbog ravnoteže među zvezdama...?
Pravu istinu stvarno ne znam. Nemam argumentirani odgovor za nekoga tko želi takav odgovor. Pokušavao sam doći do njega, ali jednostavno u ovom trenutku života ne ide. Međutim, nije ni bitno da ga imam. Ono što je bitno koji odgovor ću ja izabrati za sebe - jer to određuje smjer mojeg putovanja. Bitno je napomenuti da je taj odgovor moj izbor, a ne apsolutna istina. Za neke od vas taj odgovor uopće neće biti istina - i to je savršeno u redu.
Ukratko, moj odgovor je nešto što ja zovem duhovni determinizam. Stvari su predodređene i prekrasno koordinirane od Više sile i sva sloboda volja koju mislimo da imamo je zapravo privid. Rekli bi neki "Maktub" - tako je zapisano.
Neki će se sada pitati, ako je sve predoređeno zašto bi se onda trudili?
Iskreno, ne znam zašto bi se vi trudili ako je sve predodređeno. Znam da ako ne budete apsolutno ništa poduzimali oko nekih stvari svakodnevni život će vas udariti po prstima, pa ćete na kraju opet nešto poduzeti.
Osobno, idem za to da slijedim taj neki unutarnji osjećaj - ako osjećam da je ispravno, to napravim. Ako ne osjećam, ne napravim osim ako me svakodnevni život ne prisili, a ako se to dogodi tada mi je to znak da se je to trebalo dogoditi. Što god bilo, OK sam sa time. Prihvaćam SVE posljedice moje aktivnosti i neaktivnosti. Što god se dogodilo, upravo to se je trebalo dogoditi. I to je to. I nije neka mudrost, zar ne? 
Ali to je ono što meni donosi unutarnji mir i sreću neovisno o vanjskim okolnostima, a to je što bi rekli na reklami "neprocijenjivo." A za sve ostalo, ionako imam karticu. 
Zašto se događaju globalne negativnosti ako je na djelu duhovni determinizam?
Moj odgovor je taj da se svo "sranje" u svijetu događa jer je to nešto potrebno za evoluciju čovječanstva što znači da koliko god bilo bolno za pojedinca (pa i veliku grupu ljudi), u jednoj višoj svrsi to je izuzetno pozitivno. Zato me uopće ne živcira jako puno stvari koje neke moje kolege blogere zna uzrujati (teme kao što su tajna društva, chemistralis, gubitak slobode preko čipiranja, mogućnost da ovaj prekrasan planet ode u propast itd.). To što me to ne uzrujava, ne znači da neću poduzeti neku akciju oko toga - ako osjetim da je to ispravno ili ako me život dovede u takve okolnosti da je najprirodnije da poduzmem akciju. Ako je moj zadatak da budem dio neke priče, bit ću - inače neću. Kako znam da sam trebao biti? Jednostavno - ako sam bio, znači da sam trebao biti. Inače nisam.
Ne vjerujem da je za mene zapisano da neću cijeli život poduzimati apsolutno ništa što znači da unatoč tome što čvrsto vjerujem u duhovni determinizam ću se možda "truditi" i puno više od drugih ljudi. Ali nisam opterećen rezultatom - a zašto i bi, kada je ionako sve kako treba biti?
Post je objavljen 18.05.2007. u 08:43 sati.