Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/porto

Marketing

Kraljeva pjesma za kraj

Kako trenutno ne stignem puno pisati, nakupila se gomilica poslovnih obaveza, podijelit ću sa vama jednu stariju priču koju niste imali prilike pročitati na blogu. Priča je objavljena je u zbirci Vampirske priče povodom 5. festivala fantastične književnosti u Pazinu (2006.). Jure Grando, prvi svjetski vampir s identitetom, uvelike je zaslužan za nastanak ove knjige. U njoj se nalazi 25 priča u kojima Jure možda i preživljava egzekuciju 1672. godine, ili se ona događa drugačije nego što je to opisao putopisac Valvasor, ili će biti odgođena za nekoliko stoljeća, a njegov lik dobiva nova svojstva, ponekad postajući vlastita suprotnost, lovac na vampire, ugostitelj, glumac i liječeni hemoholičar i štošta drugo, a dobio je Grando kroz priče u ovoj zbirci i sasvim lijepo društvo drugih povijesnih ili fiktivnih vampira. U prilog kvaliteti ove zbirke napomenuo bi samo to da je Miljenko Jergović u svoj izbor najboljih priča 2006., uvrstio priče Viktorije Faust i Borisa Perića.


Tako ti je to sa riječima - veli ona i smije se dok prstom plete mojim trbuhom neka stara, zaboravljena pisma - Riječi nas uvijek nagone da osjetimo prosvijetljenost. I zmije što se penju uz kičmu. Pa makar i na vršku jezika ti poneseš sve te odgovore... A kad se okreneš i suočiš sa ogledalom svijeta vidiš kako gasnu, tamo dolje svjetla tvojih gradova kamo odlaziš krišom u pohode, zapisuješ događaje, viriš kroz prozore, slušaš uzdahe u ložnicama drugih ljubavnika iznevjeren poput kakvog djeteta ridaš i trčiš praznim ulicama trgaš svoje halje vičeš, padaš, ranjavaš ruke po zidovima ulaziš u hramove i započinješ bitke riječima. Uvijek je tako sa riječima. Znaš... - zastajkuje, zabija nokte, utiskuje poljubac u moje grlo, potapa mi brodove o grebene ponad srca, koraljne atole sklone atomskim pokusima - ponekad zašuti. Ne govori. Ne traži odraze, ni opise svojeg svijeta. Pod mojim bedrom, sve je u prispodobama.

***

Pod njenim bedrom minute traju kao dani, sati kao Vječnost. Pod njime provodim dane. Noći. Ruke joj od alabastera, u kosi upletena marama… i više ne znam što je stvarnost, a što tlapnja. Moji dani i noći u njoj se rasplinjuju poput kozmičkih maglica u nekom, meni nepoznatom ritmu, nijemi sam im kralj čiji pokret traje stoljećima. A nije uvijek bilo tako. Sjećam se, a sjećanje mač vremena -čini Kraljem ili uništava, kada sam prvi put sreo Petru. Znate, ja ne mogu šutjeti. Ispričat ću vam priču. Ako treba, zapisat ću je po zidovima, tavanima, kamenu… isplesti u paučini, krilima šišmiša, urezati na zrnu pijeska, naučiti vjetar da je naizust izgovara dok prolazi ulicama i krošnjama vašeg grada. Ma i da podignete kamen, tamo čete je naći. Takva je vam je Istina! Makar mi Petra govori da istina ima koliko i lica, a njih čak više negoli ljudi koji ih nose. U njihovu odrazu, sve se opet nekako iznova prelomi. Izokrene. Izobliči kao u labirintu prepunom čarobnih ogledala. No njegovo lice… Njegovo lice vidio sam ovako kao vi sada gledate ovaj zapis u vašim rukama. Mogao sam ga dotaknuti. Osjetiti vonj, vlagu njegova znoja pod prstima baš kao što suhi papir ove knjige upija vas dok preko njega prelazite rukom.

***

Srpanj. Poslijepodne u Pazinu. Caffe bar Duga. U dnu prostorije, za šankom, lijepa Petra. Sama. Pred njom zdjela mlijekom natopljenih žitnih pahuljica...


Priča je objavljena u zbirci Festivala fantastične književnosti 2006. g.




Post je objavljen 17.05.2007. u 11:52 sati.