Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ivanavk

Marketing

...pRiJaTeLjStVo...

Hm..?! Opet razmišljam…polako ali sigurno tonem sve dublje…dok jednom ne dođem do samog dna…Kome sam ja uopće potrebna? Da li nekom znači moje prijateljstvo, moja osobnost, da li me netko uopće smatra dobrom osobom? U zadnje vrijeme sam shvatila neke stvari. Lijepo je imati prijatelje, lijepo se nekom povjeriti, jednostavno je super osjećaj kad znaš da je netko uvijek uz tebe. A ja?? Shvatila sam da toga više nemam…Jednostavno nestajem, hoće li itko primijetiti da me nema? Postoje li osobe u mom životu koje me stvarno iskreno vole? Kojima previše značim? Hm…možda prije i jesu! A sada? Život mi se prebrzo mijenja, gubim stare prijatelje, a stečem nove! Ali to nije ono što ja želim….ja želim da osobe koje su stalno prisutne u mom životu prepoznaju kada sam tužna, da me saslušaju, da me vole ovakvu kakva jesam bez obzira što sam pogriješila. Znam da sam previše osjećajna ponekad, ali jednostavno ne znam drugačije. U puno stvari sam pogriješila, povrijedila osobu koju volim više od života. To sad ne mogu vratiti, ali ne mogu živjeti od uspomena. I opet plačem! Promijenila sam se skroz. Od nasmijane, vedre, optimistične cure pretvorila sam se u tužnu, depresivnu, povučenu osobu. Planem na svaku sitnicu, stalno se derem na svakog tko mi pokuša pomoći. To ne želim, poslije mi bude žao, i obećam sama sebi da ću se promijeniti, postati stara Ivana. Ali koliko god se pokušavala truditi, ne ide mi. Čim sam sama, pa makar i na pet minuta, osjećam se napušteno, usamljeno… A kada mi se netko približi, pokuša razgovarati sa mnom odjebem ga. Znam da se to svima dogodi, ali ovo predugo traje…a ja se više nemam snage smijati, stavljati lažnu masku na lice. Bojim se gubitka, ne mogu podnijeti više ovo. Iz dana u dan…sve isto! Nedostaju mi stara vremena, nedostaje mi moja Vedrana, ali više ne znam kako bih joj se približila, ali previše ju volim i ne želim izgubiti. Pokušale smo obje popraviti naše prijateljstvo, ali se ni jedna nije previše trudila. Nedostaje mi i Dajana, koja mi je rekla neke stvari zbog kojih sam se naljutila. A zašto? Bila je samo iskrena, sad shvaćam kakva sam zapravo osoba. Mia…s njom sam svaki dan, ali osjećam da se nešto promijenilo, super smo kao i prije, ali nešto nedostaje. A znam da sam ja za to kriva! I ne shvaćam zašto se ljudi trude oko mene? Možda sam prije i bila vrijedna toga…ali sada? Nisam ni najmanje. I ne znam kako bih se promijenila. Jednostavno više ne mogu! Imam prijatelje koji me vole takvu kakva jesam, a što to vole na meni? Hm…više nemam nijednu vrlinu…znam da imam prijatelje na koje se mogu uvijek osloniti…koje me uvijek pokušavaju shvatiti kad sam živčana, koje mi to ne zamjeraju. A ne znam čime sam ih zaslužila. Možda se jednom uspijem izvući iz ovoga stanja, hm?! Ovo nije depra koja će već sutra proći, traje već danima! I kako da postanem bolja osoba, kako da zahvalim svima što su uz mene??? Nemam više snage ni za što!

Post je objavljen 17.05.2007. u 00:35 sati.