Kullyn Fryd se prisjećao dana kad je prvi put vidio Rataahk. Imao je petnaest godina, baš kao i njegov Aaren sad. I njega je isto doveo njegov otac, tada već stari Kull Fryd, na Veliki Lov. On je bio najmlađi od petero braće i jedini od njih koji nikad nije sudjelovao u Lovu. Naravno, Kullyn je i prije lovio. Često je išao s braćom, ponekad i s ocem u lov. Ali ovo je bilo drugačije. Doma je poznavao šume, ovdje nije. Snijeg je otežavao trčanje, plijen je bio jači, žilaviji. A ovdje se morao dokazati. Veliki Lov je godišnji skup svih vučjih plemena, gdje vukovi dolaze sa svih strana da bi zajedno lovili, a očevi dovode svoje mlade sinove da uhvate svoj prvi plijen na Velikom Lovu. Mladi vuk mora navršiti petnaest godina da bi mogao sudjelovati u Lovu. A Kullyn je navršio petnaest prije tri mjeseca. I bio je nervozan.
Od tada su prošle trideset i dvije godine, a Raatahk se nimalo nije promijenio. Bilo je to malo naselje smješteno u podnožju litice, okruženo gustom šumom. Nije imalo zidove, litica s jedne strane i šuma s druge bili su dovoljna zaštita. Niske drvene kolibe, s jednim prozorom, poneke i sa dva, sa strmim krovovima koji ne dopuštaju snijegu da se zadržava na njima, bile su nepravilno razbacane oko centra naselja, gdje je stajao kameni kip vuka.
Kullyn je osjetio jak miris krvi. Prolazili su pored vanjske klaonice, koja se uvijek postavljala za vrijeme lova. Muškarci su tu obrađivali plijen, ulovljen za vrijeme Lova. Meso šalju u kuhinju, kožu na obrađivanje i sušenje, a kosti u radionicu starom Vurhku i njegovim sinovima, koji od njih prave vrhove za strijele, drške za oružja i alat, dok njegova žena, vesela Niora od onog što ostane pravi igračke i ukrase za djecu i žene. Vukovima ništa ne propada, otac mu je jednom rekao. Još uvijek je čuvao igračku koju mu je Niora poklonila kad je prvi put bio u Rataahku. Ona je tada bila mlada, tek vjenčana sa Vurhkom. Stajali su ispred kamenog vuka, kojeg je tu isklesao Vurhkov prapradjed. Ona mu je to rekla. Bila je ponosna što je sad dio njegove obitelji. Uvijek je voljela izrađivati stvari.
„Ovo je bog svih zvjerskih ljudi, veliki otac Ter“ rekla je dok mu je davala igračku izrezbarenu od drveta. „Vidiš tu, to je vuk.“ Pravio se da vidi, mada nije shvatio što mu pokazuje. „A oko njega su ostali duhovi životinja. Sve zajedno, njih deset, kad se ujedine čine vrhovnog Boga, stvoritelja elemenata i prirode, nas i životinja. Bog zvijer za ljude zvijeri.“ Glasno se nasmijala, pokazujući Kullynu veliki razmak između prednjih zubi, te ga, ne baš nježno, potapšala po leđima.
Mnogo godina kasnije, kad je Aryin navršio pet godina, on mu je poklonio tu igračku. Ali njemu se nije svidjela. Više je volio vitezove i konje nego neko čudno, veliko stvorenje. Ipak, dobro mu je poslužila kao vječni neprijatelj njegovim vitezovima, koji su svaki put pobjeđivali i ubijali čudovište. Jednom, kad je Aryin zaspao, Kullyn je uzeo igračku i sakrio je. Osjećao se da bogohuli dok dopušta sinu da ubija boga. Njihovog Boga. Aryin je neko vrijeme bio razdražljiv jer je izgubio najdražeg neprijatelja, ali ubrzo je našao zamjenu za njega, dvogla...
„Odvedi dječaka tamo.“
Erfyrov glas ga je vratio u sadašnjost. Pogledao je u njega, pa u Aarena kojeg je držao u svojim rukama. Nije ni primijetio da su utrnule. Dječak se malo smirio, ali još bi znao zajecati na sekundu ili dvije. Bili su ispred male, nezgrapne kolibe iz koje je dopirao miris trava, izmiješan s još nekim gorkim, oštrim mirisima. Kullyna je zaboljela lijeva noga. Ulaz je bio prekriven zečjim kožama, sašivenim zajedno u jedan veliki šareni prekrivač.
„Ovdje živi...“
„Znam tko ovdje živi dječače! Bio sam ovdje puno prije nego što si se ti rodio.“
Erfyr je ušutio, Kullyn je ušao unutra, Aryin ga je slijedio. Miris je postao jači, bilo je zagušljivo, pomalo ustajalo.
„Fryd. Mali Kullyn Fryd“, sporo je rekao hrapavi glas. „Još uvijek se sjećam kako si plakao kad ti je divlja svinja rasparala nogu na tvom prvom Lovu.“
I Kullyn se toga sjećao, kao da je bilo jučer. Taj dan je izgubio oca. Divlja svinja mu je rasparala utrobu dok je branio njega, svog najmlađeg sina. On mu nije mogao pomoći. Ležao je na snijegu, jecajući, rasječene noge i ukočen od straha. Da mu dva najstarija brata tada nisu došli i ubili svinju, i on bi završio kao njegov otac. Braća su ga uvijek krivila za očevu smrt. Nikad mu to nisu rekli, ali je to osjećao. Mogao je izabrati zeca za svoju prvu lovinu, ili lane. Ali ne, on je odlučio uloviti divlju svinju. Htio se dokazati ocu, braći, svima. Nije lako biti najmlađi. To ga je stajalo očevog života. Zato je on, nakon majčine smrti, ostao živjeti u gradu, dok su mu se braća vratila u divljinu. Vjenčao se za običnu djevojku, čovjeka, te je postao predstavnik i govornik svog plemena u gradu, baš kao i njegov otac prije njega. Više nikad nije otišao na Lov, ni u Raathak. Aryina je vodio njegov stric, Kullynov brat Ertok. I on je imao sina Aryinovih godina Obećao je Kullynu da će se brinuti za njega kao da je njegov vlastiti sin. Tako je i bilo. Kasnije, kad je Aaren navršio petnaest godina, nije ga čak mislio ni pustiti na Lov. Sve manje vukova iz gradova je išlo na Lov. Ali on ga je toliko molio da je na kraju popustio, unatoč protivljenju svoje žene. Odlučio ga je sam povesti, i njega i Aryina. Dosad je već nekoliko puta požalio tu odluku.
„Da nije bilo tebe, poštovana Krina, izgubio bih nogu taj dan. Ovako me samo ponekad boli, kad puše.“ Spustio je Aarena na slamnati ležaj u kutu prostorije.
Mala, pogrbljena figura se okrenula od vatre. Odsjaj je bio strašan. Na desnoj strani vrata i lica je imala veliku, ružnu opekotinu. Lice joj je i bez opekotine bilo neugledno, skoro pa ružno. Koža joj je bila naborana poput kore drveta, nos malen ali kriv, oči uvučene duboko u duplje, nikad nisi mogao reći jesu li zatvorene ili otvorene. I bila je ćelava. Kullyn se sjetio da je prije nekoliko godina čuo priče da je starica, dok je šumskim duhovima prinosila žrtvu, omamljena od trava, izgubila svijest i pala u vatru. Nitko nije mislio da će se izvući, ali ona se nekim čudom oporavila. Posjekla je svoju, napola izgorjelu sivu kosu i nikad je više nije pustila. Govorila joj je da joj je ovako lakše, te da nikad i nije voljela svoju dugu kosu. Znali su da laže. Svako jutro ju je češljala i njegovala, poput neke djevojčice. Bio je to težak udarac za nju. Krina je bila stara i kad ju je Kullyn prvi put vidio, ali sad se činilo kao da su je godine napokon sustigle. Nije više mogla lako hodati, oslanjala se na štap, sve je slabije vidjela i pamtila, a i prestala je uzimati vučji oblik. Mijenjanje joj je oduzimalo previše snage, nije to više mogla podnijeti. Ali još uvijek je bila najbolji izlječitelj u Rataahku, mada je bilo samo pitanje vremena kad će postati preslaba, te će je morati zamijeniti jedna od njezinih učenica.
„Liči na tebe“, rekla je kad se nadvila nad Aarena. „Ti si bio malo jači i veći od njega, ali jednako strašljiv.“ Pružila je staru, naboranu ruku prema Aarenovom čelu. On je preplašeno uzmaknuo.
„U redu je sine.“ Kullyn je stavio njegovu ruku u svoju. „Ona će se pobrinuti za tebe, sve će biti u redu.“ Okrenuo se prema starici. „Poštovana Krina, ovo je Aaren. Onaj tamo stariji je Aryin, on će ti reći što se dogodilo. Ja moram ići. Molim te, pazi mi na njih.“
„Ne brini mali Kullyn Fryd, brinut ću se o njima kao što sam se brinula o tebi.“ Kullynu je bilo drago to čuti. „A sad idi, on te čeka.“
Na izlasku iz kolibe, još jednom je zahvalio Krini. Ispred je još uvijek stajao Erfyr Ledenooki. Razgovarao je s visokim, jakim čovjekom, odjevenim samo do struka. Prsa su mu bila gola, mišići kao da su od kamena isklesani. Ispod vrata, na sredini prsa imao je užgan simbol. Oko, sa gromom preko zjenice. Kullyn je znao tko je ovaj čovjek. Mogla se vidjeti sličnost između njega i Erfyra. Isto držanje i način govora, slične crte lica. Da Erfyr ima žute oči, dugu bijelu bradu smotanu u dvije pletenice, te lice starije za trideset godina, bili bi identični. Bio je to Elvor Grom, Erfyrov otac i Vrhovni Gromovnik vučjih plemena. Simbol na prsima je predstavljao njegov Red.
Više zvijer nego čovjek, pomislio je Kullyn. Otac mu je pričao o Elementalistima dok je bio dječak. Osim životinjskih duhova, ljudi zvijeri su štovali i elemente. Postojao je Red Elemenata, podijeljen u četiri ogranka, svaki za jedan element. Grom, Vatra, Zemlja, Voda. Neki od njih su brojali više članova, neki manje. Većina članova su bili ratnici, ali uvijek se moglo naći i nekoliko šamana u Redu. Dok su svi širili štovanje Elemenata, samo su vrhovni Elementalisti mogli doista i ovladati elementima. Po jedan za svaki element. A Elvor je bio Vrhovni Elementalist svog Reda Groma. Ostala tri Elementalista su bili na jugu. Tantin Vatroprsti i mudri Itum Zemljani u Srednjim Šumama, zajedno s najvećim plemenom sivih vukova, dok je Otiik od Rijeke bio još južnije, sa svojim plemenom na obalama Sive rijeke, koja se tu ulijeva u ocean.
Kullyn osobno nije poznavao Elvora, ali taj čovjek mu se nikako nije sviđao. Znao je da više voli biti u vučjem nego u ljudskom obliku. Previše se prepuštao životinjskim instinktima i nagonima. Zato se više nije odijevao, nego je samo prekrivao prepone. Vukovima ne smeta hladnoća, oni je prihvaćaju i uživaju u njoj, čuo je jednom kako ga citira njegov stariji brat, pritom oponašajući i ismijavajući njegov duboki glas. Ni on ga nije volio. Ali među vukovima je bio štovan, neki su ga se čak i bojali. Nekolicina mu je zamjerala što narušava ravnotežu između ljudskog i vučjeg oblika, ali nikad to nisu govorili na glas. Uostalom, nije bio jedini koji je to radio. Vukovi u gradovima su sve više postajali ljudi, dok su vukovi u divljini sve više postajali životinjama. Sam Kullyn se više osjećao čovjekom nego životinjom. I smatrao je da je to ispravno. Elvor ga je vidio čim je izašao iz kolibe. Gledao ga je u oči. Kullyn je znao što to znači među vukovima.
„Slijedi me“ zatim mu je rekao Elvor, glasom jakim i dubokim kao grom čiji je simbol na prsima nosio. Pošao je za njim, s Erfyrom za svojim leđima.
U Rataahku je bilo bučno. Vukovi sa svih strana velikog otoka su bili tu. Sam Rataahk je imao jedva petstotinjak stanovnika. Trenutno ih je u njemu bilo oko dvije tisuće. Snijeg je bio istopljen od hodanja po njemu, a hladna zemlja pretvorena u tvrdo blato. Kolibe su bile pretrpane, ali ovaj put ipak manje nego posljednjih godina. Oni koji nisu stali u kolibe, spavali su u pećinama podno litice, a neki, koji su to voljeli i na otvorenom. Nakon nekoliko minuta guranja kroz gužvu i izbjegavanja znatiželjnih pogleda, stigli su pred nisku, izduženu jednokatnicu. Velika koliba, sjetio se Kullyn, unutra je bila Glavna Dvorana. U biti, i jedina u Rataahku.. Bila je sagrađenu uz liticu, tako da se njezin zadnji zid naslanjao na stijenu, gdje je krio ulaz u kompleks pećina ispod litice. U njih je moglo stati svih petsto stanovnika Rataahka, i ostalo bi mjesta za možda još tisuću ljudi. Bilo je to njihovo skrovište, vučja jazbina za zavući se u slučaju opasnosti. Tu je se bilo i lakše braniti. Trenutno je bila prazna.
Stali su pred drvenim vratima Velike kolibe. Elvor je prvi ušao.
„Stigli smo“ zagrmjelo je iz njegovog grla.
Kullyn Fryd je ušao za njim. Od nervoze su mu se ruke pošle tresti, a lijeva noga tupo boljeti. Snažan glas, koji je zvučao kao da čopor vukova govori kroz čovjeka je rekao:
„Dođi bliže Kullyn Fryd. Klekni pred mnom.“
The Ranger
Post je objavljen 16.05.2007. u 20:55 sati.