Radujemo se rođenju. Netko je došao na svijet, ne znamo ništa o njemu/njoj i radujemo se tom događaju. Ne znamo što čeka to biće, kakve radosti, patnje, uspjesi, poteškoće, ne znamo kako će promjeniti naš život, koje će nam radosti donijeti, koje žalosti.
Tugujemo kad netko umre. Tugujemo jer nešto gubimo. Tugujemo zbog naše sebičnosti. Ne tugujemo jer se je netko riješio briga, problema, bolesti, dugova, ... tugujemo samo zbog sebe, tugujemo jer znamo da ćemo i mi otići, tugujemo zbog svoje prolaznosti, a živimo u uvjerenju u našu posebnost, neponovljivost, jedinstvenost.
Zašto ne tugujemo na nečijem rođenju, znajući što će ta osoba prolaziti u procesu socijalizacije, odrastanja, borbe za svoje mjesto pod suncem? Zašto ne tugujemo već tada što će umrijeti, što će se mukotrpno probijati u smrt?
Zašto se ne radujemo kad nas netko drag napusti? Za njega su sve radosti i tuge ovog svijeta gotove. On je završio ovaj život. Zašto se ne radujemo kao kad završi osnovnu školu i krene u srednju, kao kad završi srednju i krene na fakultet. Zašto se ne radujemo kao kad završi fakultet i počne raditi, zašto se ne radujemo kao kad završi samački život i uđe u bračnu zajednicu?
Smrt je ekvivalent rođenju, a ne suprotnost životu. Ako se radujemo rođenju, trebali bi se radovati i smrti. Rođenje i smrt su samo dvije strane istih vrata. Vrata koja stoje u beskonačnom hodniku vremena. Prolaske kroz ta vrata brojimo kao živote.
Post je objavljen 16.05.2007. u 09:32 sati.