Pregled posta

Nešto malo prije sna

Eto, kako sam obećala...
Pišem novi post, ovaj put za sve ljude, male-velike-ružne-smrdljive-kratke-visoke-sa ružnim frizurama-sa pjegicama-sa velikim brojem stopala-oksericama-za ljude bez ideja-za pametne-ma i za šlampave-ljene, za sve koji imaju srce.

Već otrcana tema, uvijek dobrodošla, pomalo na neki način svaki put zanimljiva. Pokušat ću ju drugačie interpretirati. Nadam se da će reakcije biti koliko-toliko pozitivne i da će bar malo vas baciti na razmišljanje, možda i natjerati da učinite nešto za što prije niste imali hrabrosti... možda...

Ovo neće biti još jedan žalopoljan post o ljubavi i patnji, neće biti ni o ljubavi kao stijeni i neusmrtivoj, ovo je nešto sasvim obično, možda želja, možda ideja, ovo je o ljubavi, o cvijeću, o glupostima, crvenilu, prijateljstvu, opet začinjen sa malo luckastih gluposti, čudnih ideja, slatkih želja i pokušaj da saznam i ja sama i sebe i vas uvjerim da je ljubav oko nas, u svemu- u mravu, smrdljivim tenisicama(too je tek tako da dočaram dubinu misli), običnoj žvaki, svakoj glupoj pjesmici, slatkoj poruci, u maslačku, u baki i u djedu, u svim bojama, na sve moguče načine, ukusno začinjena i elegantno,a sasvim obično zapakirana.



Poznajem jednu malenu djevojčicu, plave kose, bucmastog lica, kroz maglu je se prisječam. Slike u glavi su ostale kako se bezbrižno igrala u pijesku sa točkastim šeširićem na glavi, gledala je pjesak, dirala ga, godilo joj je kako joj topao pijesak prolazi kroz prste. Nije joj bilo važno što sjedi na pijesku bez majce, u pelenama sa smiješnim šeširićem. To ju nije brinlo. Njezina pažnja bila je u potpunosti posvećena malenim stvarima, gledala je skakavce, mrave, tu i tamo koji gušter bi prošao. To maleno dijete, ma nije znalo za ništa drugo nego za osmijeh, za mamu, za ljubav i za pažnju. Nije joj bilo važno.
Isto to dijete, raslo je, družilo se sa drugom djecom, već i u školu treba krenuti. Željela je imati lijepu torbu kao i sva druga dijeca, lijepe cipelice i nove igračke. Poznavala je i tada ljubav, gledala ju je kroz mamu, kroz djecu, kroz zavist, igračke, kroz psa i ocjene. Osmijeh je imala, možda i veći i češći. Imala je polagano i svoje brige, zadaće, neke svoje ideje. Imala je simpatije, činila je gluposti, tukla se, sve kroz smijeh i sve kroz ljubav. Ništa ju nije zaustavljalo.
Prava djevojčica je postala. Prave brige su sad tu, bila je svjesna da nije više malena potpuno zaštičena, da plač ne pomaže. Da osmijeh rijeđe ljudima dolazi. Gledala je sve kroz ljubav, opet, i gluposti i greške, i uvrede i loše ocjene, kroz mamu, kroz zavist, kroz prijatelje, kroz odječu, kroz vanjski izgled.
Sada je velika, rekli bi, preuzela je velik dio odgovornosti na sebe, još uvijek je zaštičena,neda se. Misli da poznaje ljubav, gleda ju kroz privlačnost, kroz izgled, kroz zavist, kroz odječu. prolazi kroz sječanje, pokušava se duboko zamisliti, što je ljubav, kako joj je prije dolazila, u kojim oblicima, na kakve načine.

Pokušavam joj pomoći, da se pokuša prisjetiti što ljubav znači. Ne ono o čemu se piše, ni o čemu nas svi uče, ljubav se baš i ne može naučiti, ljubav nije zahtjevna, ne boli, malena je, posvuda je, na nama je da ju primimo. Na nama je.
Kako je dok je malena bila ljubav bila jednostavna, nije zahtjevala puno, malo boje, pokreta i topline. Kako rastemo mi, rastu i naše želje, ljubav miješamo sa željama, nekim svojim idealima. Mješamo ju sa privlačnošću, kompliciramo. Neki pate zbog ljubavi, to nije ljubav, ona nije tu da zbog nje patimo, ona je upravo tu da rane patnje zacjeli, sakrije i makne.


Ljubav je u svakoj situaciji gdje si zavidan, a unatoč tome lijepo ostupiš. Ljubav je kad si ljut pa oprostiš. Kad mrziš, a zavoliš, i kad ljubiš i to pokažeš. Krije se u gestama, u osmijehu, u nadi, u lijepim željama, u slatkim riječima..
Dok smo bili maleni, i ona djevojčica, nije gledala na druge osjećaje, još ih nije shvačala, odbijala je sve nebitno. Kako postajemo veći, mnoge stvari sve više i više privlače našu pažnju, primamo osjećaje, kreiramo nove, miješamo ih sa ljubavlju, jer ne želimo prihvatiti da je jednostavna, lagana i malena, a ipak velika.

Ma ni meni nije lako pokazati ljubav, i ja sam i to više puta i zavidna i ljuta i pokvarena, ponekad, rijetko u takvim situacijama zastanem, promislim, vratim se, povučem ružnu riječ, zaboravim na ponos, na mržnju, pomognem.

To je ljubav, kad se odkolebaš tome svemu što te muči i čini ljutim i čangrizavim, kad se opustiš i pravilno postupiš.
Da sam ja svijet kreirala, bar malo nekome u tome pomogla, možda bih da nisam razmišljala stavila da svi budu sretni,da se vole, da djele i slave skupa. Sada znam, to nebi bila ljubav, to bi bio program, tako bi činili jer sam ja tako odlučila, a izbor je na nama. I svaki put kad se odupremo lošim stvarima pokazujemo ljubav, kad znamo da to nitko ne čini, ali mi baš želimo biti drugačiji i oprostiti, e pa to je ljubav, to se taži, to je potrebno.


ljubav je osmijeh, igra, glupost, šala, prijatelj, mama, sladoled poklonjen prijatelju, svaki gol dobiven i sa smiješkom podnesen, svaka neuzvračena uvreda, zavist urazumljena, ma svaki bombon poklonjen, smiješak podjeljen, svaka poruka i lopta probušena!


Nakon ovoga, ako ste zbilja sve pročitali pokušat čete razmislitio svemu, na nama je koliko dugo će nam to ostati u glavi, možda nakon što ovo objavim i odem leći pa se probudim zaboravim na sve ovo o čemu sam pisala, ali znam da ću pročitati i sutra i nakon toga i sve dok mi ne dosadi jer zbilja mislim da ovaj put nisam gluposti pisala i voljela bih činiti te lijepe stvari o kojima pišem, voljela bih da mogu, ali pobjeda je i ako neprestano pokušavaš makar i bez uspijeha, bitna je želja. Teško je samog sebe promijeniti, a još je teže ne odustati i sve pustiti.


Pa eto, koliko vam se svidjelo ili ne, učinite nešto lijepo, pokušajte sutra ostati nasmiješeni, ljubazni i veseli, nemojte da vas ružne stvari pogode i izbace iz takta. Samo naprijed osmijehom protiv mržnje.

Ja odoh lagano pripremit se za san, čitati pottera, maštati i sanjati.
Pa, eto, svima vam laku noć želim!

Post je objavljen 15.05.2007. u 22:49 sati.