Marketing
NJIVICE U TUZI
U glavnom ste svi više manje imali prilike danas u novinama vidjeti slike sa mjesta strave, tragedije, nečega što čovjek ne može pojmiti.
Zgađena i zgrožena naslovnicom Novog lista, fotografijom koja nije trebala ugledati svjetlo dana upravo radi toga što NIKADA, ali NIKADA neće postići svoj cilj, odnosno, natjerati ljude da razmisle kad sjednu za volan...O sebi i o drugima...A možda to nekad niti nema veze ni sa čim, jer u ovom slučaju, kao i u mnogim drugima, postaviti ono pitanje "zašto?", jednostavno nema smisla. I gotovo.
Fotografija u Novom listu, kao i slične sa bijelim plahtama preko mrtvih tijela nakon sve većeg broja sve stravičnijih nesreća na cestama, samo je trenutačni mamac za kupovinu novina, po sistemu "što gore - to interesantnije", a za obitelj, prijatelje, poznanike, djecu...Nemam druge riječi za te ljude koji žive od senzacije, do - lešinari.
Dogodilo se što se dogodilo.
Anita, žena Željkova, majka tri djevojke, jednostavno više nije tu.Niti ona niti njena Martina. Visoka, tiha, plavokosa djevojka, na pragu života.
Znaju ih mnogi ljudi širom Hrvatske.I svijeta. Svatko tko je došao bar jednom u Njivice, morao je upoznati Željka i njegovu obitelj. Radišni, požrtvovni, svakom na usluzi, privatnici, koji niti jednom svojom gestom nikada nisu pokazali niti trunku bahatosti ili se promijenili radi toga što su zaradili neki dinar više. A bogme su ga krvavo zaradili, vjerujte na riječ.
I muž i žena i djeca.
Plaža Sunset beach, ona koja je na svim slikama Njivica, tik ispod crkve, godinama je već mjesto gdje se ljudi najviše vole kupati. Cijela obitelj radi od jutra do mraka, prošla su ljeta i ljeta, da se Anita doslovce nije okupala, a kamo li osunčala.
Željko je uspio urediti starinu u Njivicama, u staroj kali, srediti je u pravom starinskom stilu, ali ne za svoju korist, nego za korist mjesta, što je danas rijetkost. Unatrag dvije godine, dobio je i koncesiju za stari svjetionik na Vozu, bilo je to prošloga ljeta i u Gloriji, velika reportaža...ali uvijek i sve za ljude. Surađuje sa arheolozima, želi nešto napraviti za taj otok i pokrenuti neke stvari s mrtve točke - ali uvijek i sve za gosta, za turizam, za ljude koji dolaze, a i za one koji od toga žive.
Nevjerovatna energija, ideje, ciljevi, a sve ostvarivo i ostvareno. Do sada.
I baš jučer ujutro, sreli smo se na kiosku, on u svojoj standardnoj ljetnoj odjeći, sa slamnatim šeširom, koji je postao njegov zaštitni znak...i priča kako je već pomalo umoran, kako mu je najstarija kćer dovoljno odrasla i samostalna da preuzme poslove na plaži...a on i Anita će više vremena provoditi u miru na Vozu...ne može više, nešto ga i srce gnjavi. Kad malo odvrtim film, iz njega je zračila nekakva sreća, zadovoljstvo što je familiji osigurao nekakvu budućnost, što može konačno malo odmoriti...
I nakon nepunih sat i po - u milijuntom djeliću sekunde sve je otišlo u nepovrat.
Poznavajuć Željka Znidaršića i njegovu ljubav prema ženi i djeci, sumnjam, na žalost, da će se čovjek ikada više oporaviti. Ako i bude, to će biti dugotrajno i jako teško.
I zato nisu u ovakvim ružnim i teškim situacijama potrebni novinari-lešinari, fotoreporteri, televizijski izvjestitelji (a kako su samo brzi, majku im njihovu, kad ne treba!), da dodaju sol na ranu, da pišu srcedrpateljne, neiskrene riječi koje nemaju veze s mozgom.
Samo onaj tko pozna tog čovjeka, tko je poznavao njegovu ženu, možda može na tren osjetiti tu bol.
******
I onda se ja pitam.A uvijek se pitam.
Da li su sve stvari koje se događaju oko nas, dnevni problemi, nestašica novca, neplaćeni računi, razvodi, raskidi, trista čuda , vrijedni ijednog uludo potrošenog trenutka na nerviranje, živciranje?
Da li je potrebno biti "čekač" i vječito čekati da napravim "ovo ili ono", pa ću "onda živjeti"?
Na žalost, tek kad se ovako nešto dogodi, tek onda čovjek, a opet ne svaki, shvati da je život tako krhak, tako jadan malen i slab...i da niti jedna stvar na tom svijetu nije vrijedna jedne minute lošeg raspoloženja. Izuzimam bolest i ovakve tragedije, tu smo nemoćni.
I onako se sve više-manje sredi u životu baš onako kako se treba srediti, a mi se poslije toga pitamo - a zašto sam se nervirao, zašto sam si trošio zdravlje?
Koliko nam treba takvih događaja, koliko nas puta treba lupiti u glavu, da bismo shvatili život?
****
Njivice su momentalno jedno mjesto koje ne govori.
Mjesto gdje se sa svakom udahnutom česticom zraka, udahne i težina tuge.
Nevjerice, pitanja.
Doslovce nikome nije ni do čega.
I doći će sutra ljudi.
Obitelj, prijatelji, znanci, Istra, Zagreb, tko zna odakle sve.I iz inozemstva, sigurno.
Ja se još uvijek pitam da li da odem na sprovod.
Bilo bi jako lijepo od mene da to učinim, mada znam kako ću se danima poslije toga osjećati.
Sama pomisao na to da ću vidjeti ono što ne mogu pojmiti, odvraća me od odlaska.
Mislim da ću ipak otići dan poslije na groblje, odnijeti cvijeće, odšutjeti neko vrijeme.
I pokušati ne pitati se "zašto".
E, moja Anita....
Post je objavljen 15.05.2007. u 22:06 sati.