Pregled posta

5 PRIČA O ... PRIJATELJSTVU

Kako se u zadnje vrijeme gomilaju «meme» o najdražim stvarima, te nabroji 5 najdražeg ovoga, te 5 onoga, sjetila sam se o 5 priča o koječemu. Tako su na red došla i prijateljstva koja bi mogla nositi naziv «neobično stečena» prijateljstva. Potrebno je to naglasiti jer će izostati priče o prijateljicama koje su stečene više-manje «redovitim» putem. Prijateljstva su važna, jer samo od prijateljice možeš dobiti suosjećanje i bezrezervnu podršku. Nema tu osude ili boljeg rješenja, samo topla ruka koja bez riječi uhvati tvoju u znak odobravanja i razumijevanja. Zato ovaj post ilustrira moj crtež naziva "PODRŠKA". Ovaj uradak je u biti najava nečeg trajnijeg i večeg... ovaj uradak je predviđen da, nakon što ilustrira ovaj post, bude poklon zahvale!
Vjerujem da je u nastajanju još jedno takvo, neobično stečeno prijateljstvo, pa otuda i ideja.
Tu nije priča o najdražoj prijateljici iz osmoškolskih dana čiji je tata radio s mojim tatom pa su svi kolektivni izleti prošli u znaku našeg druženja. Ne vidimo se često, ali kad se vidimo, ili čujemo, intenzitet bliskosti je isti.
Tu nije prijateljica, i kuma, s kojom sam kročila kroz srednjoškolske i fakultetske dane. S kojom dijelim lijepe i loše uspomene, kako to već biva kad od djeteta postaje čovjek... Nije to Branka iz priče pete!.
Tu nisu prijatelji stečeni tijekom rada u ovoj ili onoj firmi. Svi su oni meni dragi, ali za očekivati je da ćeš si, među ljudima s kojima svakog dana provedeš 8 i više sati, naći neku više ili manje srodnu dušu.
Priče su poredane kronološki, osim zadnje i imena su izmišljena!

PRIČA PRVA
MOJCA je došla u posjet mojoj školi 1984. godine s još 4 djevojčice i 5 dječaka, te 2 ili 3 nastavnika iz njene škole. Takvi su se susreti održavali između 20 škola, svake godine u drugoj. Tada je, dakle, došlo ukupno 190 učenika i 50-ak nastavnika u našu školu. Smješteni po kućama, Mojca je spavala kod mene tih 5 dana. Tada je živjela u Kidričevu, blizu Ptuja, da bi se kasnije preselila u Ptuj, gdje je završila srednju školu i fakultet (biokemijski). Sad živi u blizini Celja.
Od tada se nismo vidjele u živo, znači, 23 godine! Redovito se dopisujemo, ona meni uporno na slovenščini, ja njoj na hrvaškem, znamo sve što se s onom drugom zbiva. Sad je tu i internet pa slike i pisma brže «lete» i sve se češće spominje neki susret kojim bi obnovile poznanstvo.

PRIČA DRUGA
ZORANA je u moj život ušla posredstvom svoje sestre... Njena je mlađa sestra radila kao tajnica u jednoj redakciji u koju sam sasvim slučajno zaredala s dolascima. Kako smo se viđale i čule gotovo svaki dan u dva tjedna, što i nije puno, jako me iznenadila vrlo osobna molba. Da li sam joj se činila dovoljno samilosnom, povjerljivom ili što... Njena sestra, tada trudnica, ostala je doslovno «na cesti», što u takvoj situaciji nije ni malo ugodno. Dobro, nije bila zaposlena za stalno, pa ništa nije ni mogla zahtjevati. Ja sam već imala svoju djecu i razumjela sam njen problem... Zaposlila sam ženu kod sebe u firmi i otvorila joj trudničko bolovanje, te porodiljni. Kako se radilo o magistri svoje struke, danas je znanstveni novak, a mi smo ostale dobre i jako mi je žao da se češće ne vidimo.

PRIČA TREĆA
JELENI je mene na glavu nakopala također sestra, ali ne svojim angažmanom, nego baš suprotno... Naime, dobre 2 godine sam budžet pokrpavala marketinškim poslovima tipa plastičnog posuđa, kozmetike... Gospodična je žarko željela prezentaciju kod sebe jer je u planu imala veliku kupnju sebi i mami. Kako to već biva, ja sam bila ta koja je morala uporno nazivati i gnjaviti. Radno je mjesto često vodi van zemje, a ja sam redovito razgovarala s njenom sestrom. Žena je tada pripremala stručni ispit...veterina! Dobro joj je došlo da se u predahu s nekim isklafra! Di me nađe sa živinama!?? Razgovarale smo satima i ubrzo se Tupperware nije ni spominjao, samo mace, pesi, ptice, ribe... Stručni ispit je položila, a mi smo se odlučile upoznati. Ode se u šumu u kestene, na kolače u grad, sad smo u pregovorima za kino. Obožava moje klince i želi ih odvesti u kino! Jako mi je draga i redovito me peče savijest kad je ugnjavaim s nekom boleštinom moje mačke, ali kaj bi ja da je nemam?

PRIČA ČETVRTA
KLARU sam našla, doduše, u prostoru u kojem trenutno radim, ali je naše prijateljstvo posebno po tome kaj smo se godinama kretale u isto vrijeme, na istim mjestima, vjerojatno se lupale laktovima u redu za kruh... Da smo znale!!! Koliko bismo već vremena podijelile..., ali još smo mlade i imamo vremena nadoknaditi! Tako srodnu dušu čovjek rijetko nađe i jako mi je drago da smo se srele. Uskoro selim iz ovog prostora, ali sam čvrsto uvjerena da sam morala odsjediti tu ovih 6 mjeseci kako bismo se upoznale!

Na kraju nije stečeno, nego jedno, na neobičan i meni nerazumljiv način, izgubljeno prijateljstvo!

PRIČA PETA
BRANKA je sjedila u učionici onog rujna 1984. kad sam prvi puta kročila u srednju školu. Dvije osobe koje uvijek kasne, tada su došle prve. Vrlo slične karakrterom, pa i izgledom (česo su pitali jesmo li sestre) sprijateljile smo se beskrajno. Kako je iz gradića u blizini Zagreba, znale smo iz škole k njoj, ili k meni... nije nam bilo ni daleko, ni teško. Proživjele prve ljubavi, razočaranja, kuhale skupa prva jela i pekle kolače... Nitko nije bio veseliji od nas dvije kad su nam se i «ozbiljni» dečki našli. Srednja škola je završila, krenule smo na različite fakultete, ali je druženje ostalo. Intenzivno i redovito smo se svi četvero družili i nakon što smo se moj Presvetli i ja oženili. Naš je Janko nerijetko pojeo tamo svoju beby kašicu i spavao uz našu galamu i smijeh na njihovom trosjedu... Ali se nisu ženili! I ona se zaljubila u drugog , oženjenog muškarca, problematičnog braka i s dvoje djece! Nisam htjela «držati štangu» njenom bivšem, ali sam joj jasno dala do znanja da mi se ne sviđa kaj je oženjen i cijela situacija oko njega. On je bio galantan, mami nosio cvijeće i ona je osvojena. Nakon višesatne šetnje i iskrenog razgovora, ona se izgleda uvrijedila. Nikad se ne javlja. Mikici je kuma... dijete je imalo rođendane, prvu pričest... Jednom sam izmislila da mi trebaju neke stručne skripte koje su bile kod nje. Isforsirala sam susret na koji sam dovela Mikicu. Žena ju je grlila, plakale smo obje... i ništa! Čak smo je, nakon prve pričest,i sreli u jednom velikom dučanu, dijete se pohvalilo darovima, prigodama, ali je ona ostala hladna! Doduše ON je bio uz nju! Ne znam da li me smeta što ni danas ne odgovara na SMS-ove, a ima moj broj, ili me boli to što mi se čini da joj nije dobro! Da nije zadovoljna, da je pod kontrolom i da se boji onog «rekla sam ti!» Voljela bih da mi se javi, da znam ako joj je stvarno dobro da budem mirna! Voljela bih da zna da sam joj spremna biti podrška ukoliko podršku treba!...
Njen se bivši oženio i – moj muž mu je kum!!!


Post je objavljen 15.05.2007. u 18:44 sati.