Marketing
Katolička crkva
U ovom postu ću iznijeti svoja iskustva i mišljenje vezano za Katoličku crkvu. O drugim crkvama ne znam ništa, ali pretpostavljam da je slična situacija.
Napomena: ovo je moje mišljenje, a ne apsolutna istina, pa ovaj post i čitajte na taj način... Također, ako netko smatra da je crkva svetinja za njega, ja to poštujem i takvim čitateljima preporučam da preskoče ovaj post. Osobno, cijenim katolike koji se drže učenja Isusa u stvarnom životu - i koji su dobri ljudi, spremni pomoći, puni ljubavi prema Boga i sl. - ali ovaj post nije o njima, nego o crkvi kao organizaciji.
Moja prošla iskustva sa crkvom
Kada sam bio mali, jako sam se bojao Boga i često sam se molio i ispovijedao - ne u crkvi, nego doma.
Zatim me je ta faza straha prošla, i u srednjoj školi sam dvije godine svake nedjelje išao na misu. Nakon dvije godine sam došao do spoznaje da sam ja jedna obična ovca i da ono što katolička crkva podučava ima previše nelogičnosti i rupa da bi je ja više mogao poštovati kao nekog učitelja. Inače na jedan inteligentan i duhoviti način su te nelogičnosti obrađene u knjigama Razgovori s Bogom, pogotovo prvi dio.
Zatim sam bio protiv crkve, ismijavao sam sve njezine nelogičnosti i došao do zaključka da je to organizacija kojoj je primarni cilj moć, a ne da duhovno pomogne ljudima. OK je ako se i dogodi duhovna pomoć, ali to nije nužno. Također i organizacija čiji zaposlenici (svećenici, časne sestre) često nisu ono što bi se očekivalo od nekog svećenika. Uglavnom, imao sam negativnih emocija.
I ta faza toga da sam bio protiv crkve je bila do prije nekih mjesec dana.
Sada na crkvu gledam ovako:
Ona je vrlo važna za evoluciju čovječanstva, i da nije tako ne bi postojala tako dugo i bila tako jaka. Nije savršena i nikad neće biti, uvijek će imati više ili manje mana, ali očito je ljudi trebaju na nekoj razini takva kakva je u sadašnjem trenutku. Da je ne trebaju ne bi išli u nju. Za mene osobno nema više nikakav značaj i postojala ona ili ne, ništa mi se ne bi u životu promijenilo. Čak i pod pretpostavkom da je istina da je podsvjesna želja crkve moć i da ljude napravi ovcama, nije ni to loše zato jer tim istim ljudima onda je očito u tom trenutku na nekoj razini potrebno da budu ovce. Crkva želi moć i spremna se dosta potruditi da je ostvari, ima previše rupa u svojoj interpretaciji Istine, miješa se tamo gdje joj nije mjesto, zna ponekad biti prilično zadrta, a i njezini svećenici ponekad znaju seksualno zastraniti. Svejedno, jednostavno ne vidim niti jedan dobar razlog da bih imao ikakve negativne emocije oko toga. A imate li vi? Jer, IMHO, ako imate to je onda vaš problem, a ne problem crkve.
Dok pišem ovaj post sjetio sam se i Jehovinih svjedoka. Malo tko se želi sresti sa njima i slušati njihovo uvjeravanje da ćemo goriti u paklu ako se ne budemo trgnuli i krenuli pravim putem (a to je naravno njihov). Uh, što su me prije živcirali. A sada? Sada su mi sasvim OK. Da ja živim sa uvjerenjem da ću ja goriti u paklu ako ne dam sve od sebe da nekoga spasim od tog istog pakla, tada bi i ja bio tako uporan kao što su oni.
Sad mi je baš došla želja da naiđem na nekog svjedoka koji bi mi nastojao objasniti da sam na vrlo lošem putu. 
Jednostavno prihvaćam da određeni ljudi imaju potrebu da meni pričaju njihovu interpretaciju istine i da imaju potrebu da se ja složim sa time. Kako ne bi mogao to razumjeti kada sam i ja bio većinu svog života u toj poziciji, a i sada sam još uvijek ponekad.
Post je objavljen 04.06.2007. u 08:59 sati.