Marketing
Divested
Koji sinocnji razgovor. Uzas. Jos mi se vrti u glavi. Valjda mi je to i trebalo. Ali nisam ocekivala takav razvoj situacije. Brz.
Zapravo sam razgovor nije strasan. Zakljucak je da me D puno lakse cita nego sto sam ja to ocekivala. I raskrinkao me svakim mojim postupkom koji sam prije radila, i svakom mojom musicom bez da sam ja nesto puno morala objasnjavati. I naravno da po tim mojim postupcima, sutnjama, gruntanjima u glavi, vidi koliko sam zapravo nesigurna i koliko si kompliciram stvari iz jednostvnog razloga-lakse mi je nekog odgurnut od sebe i zatvoriti se u sebe izgledajuci hladno i nezainteresirano nego prihvatiti i priznati si da imam emocije i da osjecam. Uzas. Emocije sucks - ne znam se nositi s njima i jos gore je kad drugi vide koliko se ne znam nositi s njima- s jednim najnormalnijim aspektom, neizbjeznim dijelom sebe i svog zhivota i kako na tako jednostavnoj i svakodnevnoj stvari kiksam.
I kad me tako razgolio na licu mjesta osjecala sam se manjom od makovog zrna. Golo, bez nekog svog stita, bez oklopa, ljusture u koju bi se mogla zavuc, razotkriveno....uopce ne ugodno. Moje su emocije, i moji strahovi, strsali van i boli u oci- i sto je grozno, nisam ja ta koja je odlucila iznijet ih na vidjelo, nego je to napravio on. Dva poteza macem u kriz preko mene i ostala sam bez svega na sebi. Bez majice, bez hlaca, bez gaca-svako moje pokrivalo i maska su u tom trenu nestali. Isuse, fuj. Umjesto da mi je drago sto sam se rijesila muke, jos mi je gore. Zar sam ja stvarno toliki supak? Da se ne mogu nositi sa svojim emocijama niti u jednom trenutku i sve sto mi nije bilo po planu me izbacuje iz ravnoteze i rusim se?
Bila sam uvjerena da neke moje stvari ne kuzi kao sutnju nicim izazvanu, teleportiranje mislima na neko drugo mjesto, privremeno udaljavanje. Ne zato jer on ne bi mogao skuziti nego zato sto to ne objasnjavam, niti se nastojim opravdati. Kad me i pita sto mi je - nikad mi nije nista.
I najbitnije od svega je njegova prenormalna rekacija - da razumije! (?) Prihvaca to jer to cini mene mnome (?) Ne buni se (?) Ne pokusava to nekim svojim postupcima promijeniti (?) Jednostavno vidi i pusta da budem takva kakva jesam bez da mu to otezava stvari ili bez da stvara napor (?)
I sad ja pitam - a zasto i kako? Kako mozes samo tako to prihvatiti? I kako to da ti to nije naporno? Mislim, to nije lose, dapace, jako je dobro, zapravo odlicno, ali..nisam to ocekivala. Ne od njega.Ne s njegove strane. I nekako, uvijek ocekujem da stvari budu komplicirane-pa mi je ovo prejednostavno.
Ono sto mi se desavalo i sto mi je bilo za ocekivat jest da u takvoj situaciji slucajnog razgolicavanja totalno zbunim i zbediram drugu stranu, ili da me pokusa razuvjerit od tih nekih mojih gluposti i promijeniti to, nametnuti drugacije osjecanje i razmisljanje pa bi izgorili u nastojanju jer bih ja pruzala sve zesci otpor pa koliko god bila u krivu i na kraju sve to bacila u vjetar. Ali da samo i JEDNOSTAVNO prihvaca...takav pristup je valjda postojao tamo negdje u mojoj glavi, ali ne i u stvarnosti.
Trebala bih se zbog svega osjecati bolje i, pa barem tonu lakse. U neku ruku se tako i osjecam. I jadna sam samoj sebi kad vidim da sam toliki shit od covjeka iz samo jednog razloga-sto nisam u stanju prihvatiti samu sebe kao normalnu osobu koja ima i onaj emocionalan dio NEGO STALNO MORAM NEKI KURAC GLUMIT I PRED NEKIM SKRIVAT STVARI KOJE SU ZAPRAVO OCITE! I sve to zamara najvise mene - osjecat jedno, ponasat se kontra-kao da ne osjecam. I naravno da shiznem u svemu tome. Al jednostavnije mi je tako si komplicirat zivot nego jednostavno poslat sve u kurac i biti takva kakva jesam u svakom trenutku, a ne samo ponekad.
Zapravo, je, drago mi je da vidi i da mu to ne igra neku bitnu stvar koju bi kod mene trebalo promijeniti. Sa samom tom cinjenicom, da se ne ocekuje od mene da se mijenjam, nisam pod pritiskom i lakse cu i sama prihvatiti neke stvari takvima kave jesu i valjda se napokon otvoriti bez straha i bez vaganja i mjerkanja
Post je objavljen 14.05.2007. u 09:41 sati.