Pregled posta

Revolucija koja teče, seljačka buna i pad Bastille

Pomislih da bih mogao napisati kako izgleda ta moja psihoza iznutra, što se zapravo događalo i kakav je to uopće osjećaj. Siguran sam da doktor Nadležni i njegovi kolege sasvim lijepo znaju prikazati stvar izvana. Plus sva stručna i znastvena s(r)aznanja o tome što se događa u mozgu, ili gdje već.

Cijelo vrijeme frustrira me što mi nitko ne želi jednostavno objasniti što mi je. Što god ti kažu apstraktno je i nerazumljivo. Čitavo more izraza koje možda i razumijemo, jer ih često slušamo, a ne znamo k**ca što točno znače niti imamo približnu ideju.

Meni pada na pamet da bih mogao napisati. Pokušati napisati, budimo realni.
Nekako, osjećam se dovoljno jak. Donedavno, to bi me samo bacilo nazad u to stanje. Sad mi se čini da bih mogao uspjeti, da mogu probati. Ako ne ide, vratiti se u sigurnost bez opasnosti od iskliznuća. Daklem:

Čitava stvar kao da se događa na tri kata.

Počinje u glavi.
Crni oblaci koji se skupljaju nad glavom, kako to bude u crtiću, bio bi točan opis, jedino što je to nekakva ljepljiva crna magla koja polako zamućuje rubove i onda polako, vrlo polako zatamnjuje sve i postaje sve crnja. Sužava ti opseg svjesti, ako se tako može reći, jer je sve manje i manje stvari o kojima možeš misliti bez napora, a istovremeno ti sužava i vidno polje. Vidiš i čuješ samo onoga tko ti je neposredno pred licem. Sve ostalo se gubi ulijepljeno u tu crnu maglu i nekakav romoravi zvuk koji ti u ušima odzvanja kao nepoznati strani jezik.
Primjer iz banalne svakodnevice: sjediti s društvom oko stola u birtiji postaje zamorno kao da pratiš komplicirano predavanje na nekavom stručnom kongresu.
Nije kao kad čovjeku padne mrak na oči. To je drugo, to nam se događa tu i tamo.
Problem je u nevjerojatnoj podlosti čitavog procesa. Crna magla napreduje milimetarski. Zatamnjuje se od nježnobijelog filtera prema crnini milimikronski, danima i danima, mjesecima, možda i godinama, više se ne možeš sjetiti početka. Prirodna je i tu je, kao da je uvijek bila. Pomak je to koji ne primjećuješ. Netko može skužiti da si se promijenio samo ako te dugo nije vidio. To su obično i ljudi i susreti koji ti neće reći, barem ne u lice, „čuj, stari, s tobom nešto nije u redu“. A i zašto bi ti to rekli. U najmanju ruku, kad i bi, jedino možeš reći da ON nije normalan, koji mu je, šta hoće...
Jer: stvar polako odlazi puno dalje od suženog vidnog polja. Mic po mic, svi oni koji su dalje prema rubu prestaju biti osobe koje znaš. Više su kao neki – ljudski oblici. Mrmore dok nešto govore i njihove riječi dobivaju smisao tek kad usmjeriš svu pažnju. Ne pada ti na pamet pitati se zašto su živi ljudi od krvi i mesa, osobe sa svim svojim osobinama, neke tebi vrlo dobro poznate i bliske, najednom postale nekakve utvare na obodu mjehura percepcije u čijem si ti središtu. Da bi se to pitao treba ti energija, a ti je imaš sve manje i manje i svu je usmjeravaš u napor da bi razumio spodobu ispred sebe. Svo drugo romorenje na koje nisi usmjeren sad ti već strahovito smeta, i što je najgore, ne prestaje. Počinje te pratiti kud god ideš, ne želi nestati ni kad već spavaš. Ležiš tako u krevetu i znaš da se ne bi smjelo čuti ništa, no ono ipak traje, kao da ga za sobom vučeš. Sve to svaki dan samo mrvicu više, mrvicu glasnije, tako da i ne opaziš.
Potom, najobičnije kretanje kroz grad postaje napor. Mozak nađe jednostavno rješenje. Zacrtaš si najkraći put od kuće do potrebne točke i ne skrećeš dok ne stigneš. Ne možeš skrenuti u crnu magluštinu. Nema je, ali je tamo. Teško objasniti, ali je tako. Katkad, na ulazu u zgradu gdje radiš i gdje te čekaju svakodnevni napori i problemi, kao da je podignuta barijera koju ne možeš prekoračiti. Tako je i na drugim neugodnim mjestima. U početku je to tek nekakva slutnja, osjećaj, no na kraju moraš zastati na nekoliko minuta i snagom volje nastaviti da bi prošao kroz barijeru. I sve to traje dugo, predugo i događa se presporo da bi primijetio kako to baš nije sasvim normalno. Jednostavno se s vremenom privikneš i ne pitaš se zašto se osjećaj pojačava.
Onda više ne možeš u normalnu prometnu gužvu. Voziti postane nevjerojatno teško i komplicirano, pa prodaš auto. Još imaš snage za racionalizaciju: skup je, nepotreban, pješačenje je zdravije...


Paralelno sa svim ovim što se događa u glavi događa se nešto i kat niže, oko srca. O, sad mi je, otkako se liječim, jasno štošta o ritmu srca. Osim otkucaja koji nas čine živim, srce ima i druge ritmove i spektre. To je ono što, u nedostatku preciznijeg izraza, zovemo osjećajima. Tako su i pluća svojevrsno srce koje nam daje ritam, ritam disanja. Sve se to zbiva na drugom katu, u grudnom košu, i sve što osjećamo - tu osjećamo. Ne u glavi i ne u guzici. Pa tako osim ritma krvi i ritma disanja ovdje osjećamo i temperaturni ritam: naše srce odjednom se za nešto zagrije, pa se opet ohladi, i tako redom, gore dolje duž čitavog toplinskog spektra. Katkad za nešto ili nekoga sasvim omekša, a katkad se skruti. Ljepota nas ovdje udari pa nam nešto oduzme dah, ili nam se nešto zgadi pa nas natjera da okrenemo glavu.
Glava i njezine misli nevjerojatno su spori. Dugo, dugo nakon što se ljepljiva crnina počela zadržavati svuda okolo, glava napokon izdaje nekakvu naredbu srcu, naredbu koje niste uopće svjesni. Ako je uopće izda. Naredba je nekakva nejasna poruka o opasnosti. Srce osjeti da je hitno potrebno ojačati. Počinje se stvrdnjavati. I tako od čitavog spektra raznorodnih osjećaja, srce počinje odabirati samo svrhovite, baš kao da je glava. Sentimentalnosti postaju glupe. Ljepota postaje patetična. Crnina postaje zaštićujuća, jer odasvud počinje vrebati nemir, a jedino praznina donosi mir. Zapravo, počinje utrka za život, a mozak je još daleko od toga da obradi podatke. Srce već zna i odašilje signale opasnosti natrag u glavu, no tamo sve stoji u zastoju. Kao da je peta kolona provalila u tvrdi grad. Izdaja! Srce se našlo u nepopustljivom stisku nekakve izvanjske sile, nekakve Stravične Ledene Šake koja ga gnječi dok ono u panici otvrdnjava.
Primjer iz banalne svakodnevice: netko ti govori kako mu je teško, a ti osjećaš stravu jer ne možeš pronaći empatiju koju si nekoć imao.
S vremenom, kako su putovi tvojih misli postali uži, koncentracija i pamet kraći, srce ti je prestalo govoriti ono što ti je uvijek govorilo, utišalo se, i ti si se osjetio ostavljen. Sada ne žuriš naprijed zato jer te vuče srce, već zato što je zašutjelo, i ti čuješ kako ti negdje iza leđa dahće Očaj. Sve što radiš je samo jedno: umaknuti očaju. Nemaš kamo. Srce šuti, ne osjećaš ništa, a glupa pamet se pravi kao da je sve u najboljem redu, dok joj očaj dahće ravno u uho. Zapravo je paralizirana.

I sad tek nastaje pravi kaos, kad se u priču uključi i najdoljni kat, tamo gdje su ti želudac i crijeva, ostale iznutrice i drek.
Osjećaji su ti sleđeni i skamenjeni, um poluparaliziran, a iznutrice jedva dočekaju da povedu ples. Došlo je i njihovih pet minuta! Jer, čovjek ne funkcionira bez osjećaja. Nema problema, iznutrice imaju rješenje! To su osjeti. Zašto bi osjeti bili gori od osjećaja, a vegetativni živčani podražaji gori od uma ljudskoga!
I tada počinje dernek. Misli najprije kao da zahvati nekakv bijes radi kaosa u kojem gube kontrolu. No ubrzo padnu u apatiju, jer srce ne može proizvesti nikakav drugi impuls koji bi ih potaknuo. Sve je svejedno. Samo treba mirno pričekati smrt. Tada će biti mir. Tada će možda nestati stisak Ledene Šake.
Iznutrice na doljnjem katu preuzimaju kontrolu, puč je uspio, ali one jedino znaju proizvesti nekoliko stvari: nesanicu, proljev, drhtavicu i slično. Na putu prema gore dolaze najdalje do grla. Nemaju pojma što bi s njim, pa ga stežu kao da je sfinkter. Tako zanijemiš i ne možeš govoriti. Mozak, zamračen tamo negdje gore u lubanji, samo zahvalno klima jer ne može više proizvoditi suvislosti kakve bi bile, recimo, rečenice. Sada bi srce počelo vrištati, ali dah je oduzet plućima pa ono počinje divljački lupati, opet po nekoj naredbi odozdo. Iznutrice ništa ne znaju o Ledenoj Šaci, one vjerojatno tumače da je tijelu sila srat. Pa dobiješ proljev.
Ali ni to se ne događa preko noći, iako puno brže nego skupljanje magle u glavi i sleđivanje srca u grudima. Sad već znaš da nešto nije u redu, ali više ne možeš točno vidjeti, ili pouzdano osjetiti.
Primjer iz banalne svakodnevice: odeš doktoru radi neke od fizičkih smetnji, a on ti kaže; smanjite pušenje ili; nisko vam je željezo ili; malo se više odmarajte.
Tako da i ovo može trajati mjesecima. Sve do jednog dana, kad ti i najbliža osoba postane stranac koji od tebe želi nešto što si ti potpuno nesposoban izvesti. Recimo, odgovoriti na neko jednostavno pitanje.

I onda kolaps. U tren oka pretvoriš se u ljudsku ruševinu. Kao da su pobunjeni seljaci poharali plemićev dvorac i odlučili preuzeti vlast, jedino što, glupi i nepismeni, ne znaju što dalje. Plemić se dotle zatvorio u najvišu kulu i čeka u mraku. Oko zidina urla očaj. Seljaci kolju, siluju i piju.
Primjer iz banalne svakodnevice: nevidljivi mrak oko tebe proizvodi divljački strah koji ti grči želudac, srce ti lupa kao da si u predinfarktnom stanju, nijem si i poluslijep. Pitaš se izgleda li tako umiranje, znojiš se kao svinja i nemaš načina da smiriš drhtavicu koja ti trese čitavo tijelo, brujanje oko tebe te dovodi do vrištanja koje ne izlazi iz stisnutog grla, a pred očima ti iskrsavaju vrlo žive slike za koje znaš da su nemoguće jer je u njima i netko tko je umro. Nemir te trese negdje iz centra želuca i najradije bi skočio kroz prozor samo da to sve nekako prestane. Problem je što pri tome nisi u ratu, nisi u zatvoru, nisi ni na kojem posebnom mjestu. Doma si, u pidžami, pred tobom je ugodan dugi vikend, a na stolu mirisna šalica toplog čaja.

Idućeg jutra nađeš se pred vratima Hitne.

Evo, uspio sam!
Ovo sve što si pročitao, ako po putu nisi odustao, gruba je i kratka skica, bez posebnih detalja, za opis nečega što je trajalo godinu, dvije, tri, a možda i više. Iz razgovora koji mi predstoje s doktorom Nadležnim možda saznam koliko točno. Trebalo je proći i još pola godine uzimnja lijekova da bih uopće bio sposoban uobličiti grubu i kratku skicu, makar i ovako nespretno.

Hej, a ipak, osjećam se kao Herkul!

Post je objavljen 13.05.2007. u 02:29 sati.