Voljena i ja razrađujemo strategiju. Slijedi mi novi posjet doktoru Nadležnom. Osjećam se puno bolje i treba ga nekako uvjeriti da bih opet mogao na posao. Prijetnja doktora Običnog je imala učinka, priznao ja ili ne. Ne želim biti invalid! Taj bi mi to još bio u stanju „isposlovati“. Ali postoji ozbiljna prepreka, i dilema: osjećam li se bolje radi lijekova ili radi pisanja bloga? Ili radi nečeg trećeg? Ne mogu znati pouzdano. Ako je radi lijekova, tada je loše. Stalno mi se spava, kronično. Bilo bi u najmanju ruku neodgovorno vratiti se na posao pa onda drijemati svako malo...
Moja žena sprema se Nadležnog uvjeriti kako je vrijeme da me skine s medikamenata. No, to će biti scena, opet ih gledati kako se svađaju! Neobičan odnos su razvili. Oštro, a s uvažavanjem. Kasnije je oštrica otupjela, no moja draga ponovo brusi kandže...
Također, trebalo bi ga nagovoriti da napokon započnemo s psihoterapijom. To je istinski pomoglo mnogima! Znam ih. Osim toga, dobro bi mi došla pomoć da se opet nekako integriram u društvo. Mjesecima uglavnom spavam, ono malo razgovora s nekim izvan kuće uglavnom je i tako samo s njim. Doktorom, mislim. A i on nije baš govorljiv.
Osim toga, znatiželjan sam...
Znatiželja!
Znatiželja je dobar znak ozdravljenja!
Pa ipak, kako se bliži dan novog susreta s doktorom, sve se više i jače počinjem tresti na tu pomisao. O ne, ni blizu kao u početku, ali ipak...
Kada, kada će to sve prestati? Hoće li? Mora! Ali kada?
Daleko je milosrdna smrt.
Post je objavljen 12.05.2007. u 21:53 sati.