Pregled posta

I see dead people...

Uvijek sam ih gledala...Sretne, vesele i u navijačkom raspoloženju. Iscrtanih crveno-bijelim kockicama po licu i pjevajući. Takvi su ti navijači, za Hrvatsku...da. Pogotovo ako se radi o nogometu....ili rukometu, svejedno.....I nikad ih nisam razumjela. Kako nešto tako mogu smatrati važnim i tako navijati? Ja sam uvijek navijala za suprotnu stranu, radi toga što ne volim Hrvatsku, ali i iz inata tim svim navijačima....da. Nikad nisam u ničemu navijala za Hrvatsku osim jedne jedine stvari.
Eurosonga.
Razlog je manje-više očit, da Hrvatska pobijedi, taj bitan događaj za glazbu cijele Europe dogodio bi se tu. Blizu mene. Zato svake godine pratim Eurosong i obožavam ga. Svake se godine naživciram kad Hrvatska (Bosna i Srbija isto) ne dobiju mnogo bodova. Kad pobjeda izmakne za dlaku. I iako znam da imamo shit pjesmu, navijam. Ja zapravo navijam za Hrvatsku from the bottom of my heart. Tad se mogu poistovjetiti s ostalim Hrvatimai koji isto pred ekranima navijaju za Hrvatsku. I napokon razumijem. No, to nije ni blizu nekim sportovima po zainteresiranosti ljudi.
And that's why I like it.
Ove godine, od pobjede Topića na Dori, znala sam da nećemo proći u finale. I bila sam tužna, no preživila sam, kao i sve ostalo. Tako da se nisam iznenadila na polufinalima nimalo. Zato navijam za svog najvećeg i jedinog favorita. Šerifovićku koja predstavlja Srbiju. Jeeee.
Enivej, lijepo je barem u jednoj stvari moći se poistovjetiti s onima koje ne razumiješ cijelo vrijeme.

***
Godinu dana sam čekala taj dan. Godinu dana sam čekala ponovnu priliku da mogu otić na obdukciju. Taj put kad sam bila, potvrdih si da to nije ništa strašno, da sve ono što vidimo u filmovima i serijama, sve one priče o rezanjima mrtvaca nisu istinite. Sama sam uvidjela da je to jednako podnošljivo kao i sve ostale stvari. A budući da toliko volim medicinu, još dugo vremena nakon obdukcije bila sam pod dojmom, a isto tako su ljudi dobacivali čudne poglede s popratnom Ti nisi normalna izjavom. Lako njima reć, kad oni nisu bilo među nas 10 koji smo to gledali.
Pa tako, tog četvrtka na praksi, ponovno se ukazala prilika. Bio je to momentalni trenutak sreće, ona nada da ću opet vidjeti ono što ću i sama raditi na fakultetu. Da ću ovaj put to gledati u novoj patologiji koja je milijun puta bolja nego prošla.
Ali on je rekao da ne možemo ići gledati i da nas ne pušta. Taj glupi profesor kojeg ne volim od prvog dana ovaj put mi je bio uništio priliku koju sam tako dugo čekala.
I bila sam ljuta. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila ljuta jer mene stvarno ništa ne ljuti. Totalno mi svejedno i da se netko na glavu postavi. A ovaj put sam mu htjela opsovat sve redom ali sam se uspjela sudržati.
I sad moram čekati. Čekati tu ponovnu priliku da budem na obdukciji.
A ja sam osoba koja ne voli čekati.

Post je objavljen 12.05.2007. u 20:28 sati.