Kako godine brzo lete. Rodio se, krenuo u školu, završio je. Upisao faks, sad je i on već pri kraju. Kad već prije. Pa gdje su te sve godine, kuda žure. I sad kad nekad sjednem i sjetim se tih vremena djetinjstva, i svega proživljenog slatko se nasmijem. Smijem se vremenu kad nisam baš vodio brigu što ću za vikend, što sutra moram napravit. Ništa od mnogih stvari što danas more odrasle. Bilo je to vrijeme ne brige, vrijeme kad se živjelo od jutra, do sutra. Kad mi je jedini cilj bio igra i zabava, sa prijateljima. I tako je vrijeme prolazilo i polako, nečujno godine odlazile. Stop, pa više nisam dijete, zašto, zbog čega, tko mi je uzeo djetinjstvo. Gdje su moji autići, bageri u pijesku. Tko mi je sakrio igračke. Al onda se trgnem i osvrnem oko sebe i shvatim, ništa više nije isto, djetinjstvo je prošlo. Vrijeme je da postanem odrastao čovjek. A lijepo djetinjstvo ostavim iza sebe u slikama iz prošlosti i u sjećanjima. I sad dok ovo pišem smijem se zgodama, možda više su to bile nezgode mojih prijatelja i mene, i ne tugujem. Lijepo je bilo pričat će se, al sjećanje blijedit neće. samo priče na djetinstvo ostat će, da ih prenesemo mlađim generacijama.
Post je objavljen 10.05.2007. u 23:01 sati.