Bila je to svježa proljetna noć. Mjesec je bio pun, djelomično zaklonjen sivim oblacima. San se spustio u tišini i prekrio dolinu. Ništa se nije čulo osim tihog šuma vjetra dok puše preko travnjaka. Niti mjesečine su se igrale u krošnjama drveća ispred moga prozora. Sjedio sam tu, bezvoljan, kad sam ispod srebrnastog diska mjeseca ugledao figure kako se u povorci kreću po brijegu. Izletio sam van da ih sustignem, jer mi je znatiželja golicala um. Sustigao sam ih brzo i nečujno, te se sakrio u tamnom grmlju pokraj puta. I onda su naišli. Visoke figure odjevene u crno, a ispred njih čovjek u crvenome, sa svijećom u ruci, osvjetljavajući put ostalima.
Znao sam što trebam učiniti. Došao sam do jednog velikog debla i zaklonio se čitav od njihova pogleda. Uspravio sam se, jer nije bilo opasnosti da budem viđen. Spustio sam gaće i popišao se. Koje olakšanje...
Nastavio sam slijediti povorku do vrha brijega. Stigli su do neolitičkog kamenog oltara, te su odnekud doveli dvije žene i privezali ih za njega. Čovjek u crvenom je prišao jednoj od njih; u ruci mu je bio oštar nož. Žena je bila starija, nije imala baš ugodno lice i bila je debela. On visoko podigne nož, a oštrica bljesne na mjesečini. Brzo zarije nož tri puta u ženina prsa.
Ja sam ostao u grmlju, čekao sam svoj trenutak. Čovjek je prišao drugoj ženi. Ona je bila mlada i prekrasna. Opet je podigao nož. I kad sam krenuo izaći shvatio sam kako je strašan taj čovjek u crvenome. Izgledao je poput kakvoga prastaroga boga, gospodara života i smrti. Na trenutak sam se počeo premišljati, ali sam se ohrabrio od pogleda na sise one žene. I tako sam iz crnih sjena izašao na obasjan proplanak. Nije bilo straha u mome srcu. Hrabro sam krenuo prema njemu, u očima mi je sjala vatra bijesa, a onda neka budala izvadi pištolj i upuca me. A debila...
Post je objavljen 10.05.2007. u 19:45 sati.