Oblaci lijeno plove po nebu. Sunce uhvati pokoji kratki trenutak da proviri sa svojim zrakama kroz njih. Vjetar u nekom ritmu ljulja grane drveća. Tu i tamo prođe nekoliko staraca onim umornim, polakim koracima da uhvate svježeg zraka.
Sat je završio poznatim zvukom zvona. Najbrži su Oni; izletjeli žurnim korakom kako bi uhvatili što više vremena za smirivanje živaca dok, već na izlazu iz učionice, provjeravaju jesu li im sve cigarete na broju. Ostajem u učionici, pomalo razočarana vremenom sjetim se Nje i sigurna sam da se osjeća ugodno jer je vrijeme baš po njenom ukusu. Ubrzo me P. vraća u stvarnost i D. i meni priča o nekoj gluposti koju je napravio Njegov frend iz osnovne. Zatim se svi troje smijemo i ljudima, koji zantiželjno žele znati čemu se smijemo, ne možemo dati više od pogleda ili: "Ne mogu više, boli me trbuh. Zbilja...", (opet onaj neprekidni smijeh), dok D. nije mogao uopće progovoriti (nikada prije nisam srela osobu koja se tako smije)... Ja više nisam imala snage smijati se i tu i tamo bi rekla: ''...nekom frendu iz osnovne.'' Sada smo se već smijali sami sebi što se smijemo. Više nisam bila toliko razočarana vremenom. Njih dvoje su unijeli ono malo optimizma koji je nedostajao ovom danu.
i dalje je oblačno vrijeme i Sunca gotovo nema. Gubimo se u daljini dok se s puta koji ide kroz arboretum čuje uvijek prisutan smijeh.
Lada i pomorka su mi proslijedile štafete koje ću objaviti u idućem postu. :)
Sunbeam
Post je objavljen 09.05.2007. u 21:45 sati.