Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ithinkofdemons4u

Marketing

«ZAVODLJIVA LJEPOTA JEDNOSTAVNOSTI»


FEIST – THE REMINDER

Rijetke su ploče poput «Let It Die» Leslie Feist, kanađanke koja živi na relaciji Paris-Toronto, bivše gitaristice By Divine Right, pariške cimerice seksom opsjednute Peaches i povremene pjevačice Broken Social Scene. Zadimljen, napuknut i senzualan Leslienin glas uz zavodljivu kombinaciju indie-rocka, folka, jazz-a i bossanove proizveli su reakciju kakvu je malo tko mogao očekivati, a njeno se ime pojavljuje na većini godišnjih «best-of» popisa iz 2004.g. Posljedično, novi album Leslie Feist mnogi njeni novostečeni fanovi su gladno iščekivali, a ona nam je muke tek djelomično skratila prošlogodišnjom kolekcijom remikseva «Open Season».
“The Reminder” je njen treći solo album (prvi, “Monarch” iz 1999. trenutno je van tiska) na kojem joj, između ostalih, pomažu stari suradnici, MC i pijanist Gonzales te britanski glazbenik i soul pjevač Jamie Lidell.



Poput svog prethodnika «The Reminder» je sniman u Parizu, ali ovaj put na 200 godina starom plemićkom imanju u njegovu predgrađu i u društvu live benda s kojim je Feist tijekom posljednje tri godine ekstenzivno koncertirala. Improvizirani studio u dnevnoj sobi značio je da su mogli neometano i bez žurbe raditi na novim pjesmama. Konačni rezultat pokriva sve strane svestrane Leslie. Bilo da šapuće u mikrofon i prstima prebire po žicama Guild Starfire-a iz 1965. ili da je u svom disco-folk modu kao u singlu “My Moon, My Man” Feist ima taj dar s neba da može na auto-sajmu pjevati sindikalni zbornik i svejedno vas dirnuti. «The Reminder-u» možda nedostaje komercijalne neposrednosti koju su na prethodniku imale «One Evening», «Mushaboom» ili Bee-Gees cover «Inside And Out» (iako «1234» nije daleko), ali je snimljen s pregršt zanimljivih detalja (pjev ptica u podlozi čitavog trajanja folkoidne «The Park» za primjer), te ima svoju srž i dubinu kao i dovoljno blistavog materijala posebno u svom povećem baladnom odjeljku; mistična, vibrafonom obojana «The Water», upravo neodoljiva sporogoruća suradnja sa Gonzalesom u «The Limit To Your Love» te završna «How My Heart Behaves» samo su neke od onih koje vrijedi izdvojiti. Osim Lesleienog glasa i simpatičnog, namjerno šlampavog, trzanja po gitarskim žicama, gotovo svaka pjesma je obogaćena pozadinskim vokalima ili korištenjem omanjih improviziranih zborova, a od tek par pjesama bržeg ritma svakako treba izdvojiti povampirenu preradu tradicionalnog gospel napjeva «Sea Lion Woman» najpoznatijeg u verziji Nine Simone. U svakom slučaju, dosljedan nasljednik «Let It Die» i dokaz da od Feist možemo i u budućnosti očekivati samo najbolje.





Post je objavljen 09.05.2007. u 20:17 sati.