Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sherry

Marketing

Miss Koliko Šanse???

…Jednoga se jutra učenik probudio u suzama.
Učitelj ga pita nije li možda nešto ružno sanjao?
Ne! odgovori učenik.
Jesi li onda nesto tužno sanjao kad plačeš?-nastavi učitelj
Ne, sanjao sam nešto jako lijepo!
Pa zašto onda plačeš?- začudi se učitelj
Zato jer se moj san neće nikada ostvariti!...


Ovo je priča kojom završava film Gorko slatki život. Još jedan od filmova uz čije plakate bi trebala stajati napomena da se ne preporučuje osobama sa osjetljivim želucom.(Teško podnosim pogled na krv u zadnje vrijeme, što mi kao obožavateljici Uvoda u anatomiju nikako ne ide u prilog) Bio je to još jedan od filmova za koji sam, već na samom početku, mislila da ću izletit iz ionako praznog kina. Eto, trebalo se strpiti do kraja da bi napokon uspjela sredit misli i uobličit ih u priču koja ima nekog smisla.

Nisu ovo neke velike riječi. To i jest ono čudno. Ova priča je sasvim prosiječna i nije jedna od onih koja bi ljude (ili bar mene) natjerala da se zaustave na trenutak i razmisle o svojim postupcima, očekivanjima, pa čak i snovima.
Ipak, ovoj priči je to, nekim čudom, uspjelo.

Koliko su vam puta rekli da imate 1% šanse da ostvarite nešto što jako želite. Nešto što bi vam, kad bi uspjeli. zauvijek promjenilo život? Nije važno je li riječ o osvajanju milijuna na lutriji ili nečemu neopipljivom.

Bolje rečeno. Zatvorite oči i zamislite ono što nemate (ili niste), a želite (biti) najviše na svijetu.(baljezgam , za takve stvari ne treba sklapat oči).
Sad zamislite da vam kažu da imate 1 % šanse da ostvarite svoju želju.
Svoj najveći san.
Bi li ustrajali? Bi li se prihvatili onog sitnog 1% ili bi pokušali zanemariti svoj san?
Jer snovi se ne zaboravljaju. Oni se ne napuštaju. Kad se jednom pojave ostaju zauvijek, samo se pod navalom nekih novih, pritaje na neko vrijeme pa se onda naglo jave kad to ni sami ne očekujemo. Zato nas neće začuditi kad starija osoba počme vrištati kad vidi role i kaže vam da ih je uvijek željela imati. Kad je bila dijete željela ih je najviše na svijetu. Role su joj bile san snova. Sada, možda želi vlastitu djecu. Djeca su joj san snova, ali ipak nije nikad zaboravila na one role koje je željela kao dijete. Kažem, snove možemo malo zapostaviti, zanemariti ili ignorirati, ali snovi se ne zaboravljaju jednom zauvijek.


A što onda kad postanete svijesni da ono što želite najviše na svijetu morate zanemarit ili ignorirat i to za vlastito dobro i za dobro ljudi koje volite?

Što činiti onda kad znate da bi vas ustrajanje u pokušaju ostvarenja svog najvećeg sna uništilo potpuno? Što kad to shvatite, a niste jednostavno sposobni ignorirati san?

Što tada napraviti?

U zadnjih par dana postala sam svijesna da ću morat ignorirat (mrzim ovu riječ) svoja dva najveća sna. Za ostvarit jedan imam !% šanse ( a tek ovu!!), za drugi nemam šanse uopće.

Je li ostvarivanje najvećeg sna vrijedno uništavanja i sebe same i okoline?
Pa baš i nije!
Ustrajanje u ostvarivanju neostvarivog ponekad je puko zavaravanje. A treba znat prepoznat kad san postaje zavaravanje sebe samog.

Treba znati razlčuti lažnu nadu od nade koju nam snovi nude!

Treba imat puuuuno snage za ignoriranje onih najvećih snova.

Ja je pokušavam pronać.

I uspjet ću!

100 %.


Post je objavljen 09.05.2007. u 11:05 sati.