Čitajući ovu pjesmu Ante Kneževića, vidi se sva surovost današnjeg vremena. U cilju da stvorimo za sebe i svoje bližnje što bolje uvjete života, što bolju egzistenciju, polako, nekada namjerno, nekada nenamjerno, pod tepih guramo svoju prošlost. U škrinje sjećanja stavljamo običaje i tradiciju. A s kojim žarom i teškim radom su naši djedovi i bake stvarali i čuvali sve te običaje, nošnje, dukate i sl. A mi ih kao da su stara roba guramo na tavane, u škrinje sjećanja. Tako i u ovoj pjesmi se može isčitati kao što sam rekao sva surovost današnjeg vremena, ali i molba naših starih, da ne odbacujemo svoju prošlost, koja nije sramotna. Već naprotiv čista i ponosna. Da čuvamo svoje nasljedstvo i njime se ponosimo, jer to su stvari što su nekada život značile. Bez kojih je u tadašnje vrijeme nezamislivo bilo živjeti. I bilo bi sramotno uništiti ono čime su nas roditelji othranili." nestade u tišini, ostade u sjećanju", s tim naslovom sam htio reći da su svi ti običaji polako, nečujno bez imalo brige počeli nestajati, a ostadoše samo u sjećanjima naših baka i djedova. Nemojmo dopustiti da nam i škrinje nestanu, čuvajmo ih i ono što je u njima.
Post je objavljen 08.05.2007. u 22:17 sati.