U svom nam je novom postu moja draga Pipi_Piaf postavila jedno naizgled sasvim jednostavno pitanje: Jeste li usamljeni? Kažem – naizgled, što znači dakako to da izgled vara. Jer, ovisno o tome kako se u nekom trenutku osjećamo, tj. jesmo li se baš netom prije nečemu dobro nasmijali, ili nas je netko jako ugodno iznenadio, ili nešto deseto, naši će odgovori uvelike varirati. Tako se u pozitivno nabijenom trenutku malo tko osjeća usamljeno, iako ima i takvih slučajeva. No, što kada ti trenuci (koji su ipak kratkog trajanja) prođu? Je li moguće osjećati se generalno usamljeno, sa tek povremenim (i površnim) prekidima tog "stanja"?
Iz svoje bih današnje perspektive, uzimajući u obzir samo sebe, mogla reći Da, moguće je. A nije mi se danas ništa posebno desilo. Niti loše niti dobro. Moj prosječan dan, u svakom pogledu. I ne radi se tu o samoći, izolaciji, nedostatku društvenih kontakata. Usamljenost je zapravo vrlo suptilan osjećaj, kojeg se često ne može uopće imenovati i na njega jasno pokazati. Usamljenost je tihi predator, koji ruje pod nama i u nama cijelo vrijeme, i kada smo sretni i kada smo tužni. Usamljenost je osjećaj da nešto fali, a ne znamo što. Ili, znamo da fali neka "prisutnost", osjećaj mirnoće, nešto što ostaje s nama u svakom trenutku, a ponajviše onda kad ugasimo svjetlo i legnemo u krevet. I varka je misliti da se usamljenost rješava "vanjskim faktorom". Jer, kad gledam unatrag, shvaćam da sam i u doba najveće zaljubljenosti bila usamljena na isti ovaj način na koji sam usamljena danas. Samo tada na to nisam obraćala toliko pažnje.
Da skratim; usamljenost treba riješiti u samome sebi, treba pronaći ono nešto što će biti jače od nje. Zanimljivo, pred koji sam dan osjetila veliki poriv da odem u crkvu. Nakon toliko vremena.
Hm.....
Post je objavljen 08.05.2007. u 16:45 sati.