Marketing
Krasna zemljo, Istro mila...
Nije ni čudo da ima sve manje stanovnika kad je hrana tako u banani. 
Pišem ovaj blog revoltiran svadbom na kojoj smo bili u subotu. Dakle, priča slijedi...
Došli mi u Labin-Rabac, smjestili se u hotel. Ok hotel, građen prije 30ak godina, renoviran, ali onako jeftino, no što je tu je.
Pakao je počeo već na coctailu na bazenu. Ako bi se to moglo nazvat coctailom. 
Par malih čaša napunjenih neidentificiranom tekučinom čudne zeleno-crvene boje koje nisu imale nikakve veze s koktelima koje svi poznajemo. Uglavnom, dok smo se mi smrzavali pored bazena odjeveni za svečanu večeru, mladenci kojima je ovo treća proslava braka (prvo sami s roditeljima, onda jedna u Osijeku jer on je tako htio) su se lijepo došetali 40 minuta nakon službenog početka, otvorili loš šampanjac i krenuli se fotografirat. Ma je*** ti fotkanje, mi gladni. Došli u oko tri, a u želucu rupa veličine Marijanske brazde 
. No kad je sve to lagano prošlo, poslaše nas u restoran. E tu počinje najgori dio ove priče.
Večera u 5 dijelova. Predjelo - istarske "delicije" Ravno 2 (dva) komada pršuta, 5-6 komadića neke kobase, par šnita vratine i za ne zaboraviti 1 (jedan) minijaturni paradajz. Za kruh se moralo moliti konobare.
Dalje je slijedila juha (možete misliti kako je sve prošlo kad je meni bila dobra a ja juhu ne jedem!!!).
Slijedilo je iznenađenje večeri i apsolutni muss za sve koji želite upropastiti apetit bližnjemu svome: labinjonski fuži i njoki s komadom kosti i žilicom mesa (umjesto više komada srnećeg mesa koje niže potpisani inače može namirisat na kilometar, a ovo nije bilo niti blizu.) 
Da ne kažete da pričam stalno o klopi, moram baciti i koju pogrdnu riječ na izbor glazbe. Predočite si Melodije Istre i Kvarnera 1978. i bit će vam sve jasno. Još jedna napomena za sve naše blogere koji planiraju vjenčanje: NE VOLE SVI PITI SAMO VINO I VODU I SOKIĆE. Neki bi možda i pivo ili ne daj Bože nešto žestoko (naravno ne na vlastiti račun).
Prva prava hrana stigla je oko 1 sat, kad smo se već najeli kruha iz košarice, a bome i zaradili 100€ u Casinu. Pošteno bi bilo priznat da je meso (točnije tri komada bifteka veličine kovanice od 5 kuna) bilo fino, ali ljudi moji, zar je moguće da je prva prava hrana tako kasno došla?
Na kraju je još i M. dobila laktom u oko, a bome i cipelom. O tome više bude ona natipkala, ja sam se morao jednostavno nekom izjadati.
Uglavnom zaključak je slijedeći: Nikad, ali apsolutno nikad više u Istru na nekakvo vjenčanje, taman da mi se rođeni brat ženi. Sva sreća da je mali i da je u Šibeniku.
Uglavnom, lecgoiđemo. Zzzzzzzzzzz.
Pozdrav!
Post je objavljen 08.05.2007. u 01:08 sati.