Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kleeon

Marketing

"krhkost trenutaka ukinutih u vremenu"

Svaki čin putovanja možemo zamisliti kao zakrivljavanje potke našeg svakodnevnog iskustva. Ulaskom u vlak, prelaskom na autocestu ili ukrcavanjem u avion, iza sebe poput zmije ostavljamo staru kožu vremenske jednoličnosti. Potpuno običan krajolik koji vidimo kroz prozor vlaka odvlači nas u najdalja unutrašnja prostranstva. Vrijeme se intenzivira. Već za desetak minuta osjetit ćemo bespovratnost procesa koji smo pokrenuli. Slijedi beskrajno odmicanje slika, i svaka je ekvivalent druge, stapaju se u ogromnu jednoličnost.
No, ono što nas odaje da smo doista odmakli u putovanju mali su znakovi tjelesnog otpora: iznenada nam vjetar tuđine osuši usne, nokti postaju lomljiviji nego kod kuće, sunce nam lakše zacrveni lice. Ali nas tek promjena prehrambenog i probavnog režima koja se javlja nakon faze konzumiranja sendviča uvodi u novi svijet.
Novi svijet međutim nikada se ne može svesti na jedan zajednički nazivnik: on je istodobno sačinjen od svih onih stranih imena koja zjape s reklama, hotela, prehrambenih proizvoda i trgova kao i od mnoštva lica čije fizionomije uspoređujemo kako bi ih stavili u jednu cjelinu. Kada smo na putu, naš se pogled teže iscrpljuje i kadar je svaki predmet, ime i lice povezati u najnevjerojatniji sklop. Tada doista shvaćamo da je svaki svijet, bio on domaći ili stran, heterogenost uhvaćena u neki teritorij. Putovanje nam tako denaturalizira sve okoštale nazore.
A ponekad to čini sve do raspadanja njihova nositelja. Prvi čimbenik raspada je umor. "Krhkost trenutaka ukinutih u vremenu", piše Chris Marker u svom filmskom eseju Sans soleil.
osterreiche bahn: fotelje lijepe tamno plave boje s malim ruzicastim, crnim i bijelim kockicama. Naslonjač za glavu je ugodan skaj tamno plave boje. Vrlo lako se prilagođava pokretima glave. Tu su i dva čista ogledala iznada naslonjače za glavu, s obje strane. Rasklopiva polica za komjuter ili piće, duža je nego inače. Pod je od crne gumasto plastične mase. Naslonjači za ruku od istog su materijala kao i naslonjači za glavu. Trenutno sjedim na sjedalu 56, odmah do prozora. I pitam se hoću li nakda upotijrbiti opis ovog kupea. Treba pamtiti te neke stvari. A pitam se istodobno, tko je ovdje sve sjedio.Vlak suklja i njiše se, kao da se želi istrgnuti iz tračnica.
Još jedan raskorak između života prije nekoliko dana i onoga koji treba početi večeras, još jednom, opet, kada se iskrcam iz vlaka. Koliko će mi trebati da se uhodam? Želim li to? Hoću li biti žalostan?
Stižemo u Dobovu. Na granicu. Tako je grozno vratiti se u hrvatsku, a sve je započelo kada su iz kupea izišli stranci, a unišao hrvatski bračni par, sa svojim hrvatskim glagolima, pridjevima i imenicama.
Ali već je prošlo gotovo 24 sata od kad sam napustio taj kupe. zaborav je učini svoje. Pada kiša.


Post je objavljen 07.05.2007. u 12:40 sati.