Marketing
Tudja Zemlja Tuga Pregolema
Jos uvijek se dobro sjecam dana kad sam drugi put krocila na tlo Amerike (prvi put je bilo prije rata kao dobrostojeci turist). Kao da je bilo juce, sjecam se leta sa Lufthansa kompanijom, relacija ZG-Frankfurt-NY, karta u jednom pravcu, hvata me jeza od pomisli da je to put u nepovrat.
U letu za NY sjedim i emotivno prelistavam jedini fotoalbum koji je ostao nedotaknut ratnim zlocincima. Promatram draga mi lica obitelji i onda mi se vracaju slike naseg zadnjeg susreta. Kao kroz maglu mi se vrte posljednji trenutci provedeni sa najdrazim bicima. Rastajemo se na autobusnom kolodvoru, zbunjeno i gotovo bez rijeci jer nas je obuzela velika tuga a pomalo i strah od neizvjesnosti sto ce biti sutra, placemo, grlimo se, a nestrpljivi vozac mi daje signal de se ukrcam. Kroz prljavi prozor autobusa gledam mamu kako cvrsto drzi moja dva mlada necaka, oni mi masu i postaju sve manji i manji da bi ukratko u potpunosti nestali. Duga neugodna voznja i mnogbrojne provjere dokumenata…zaustavili nas svi moguci: srbi, muslimani i hrvati…svi obavljaju neke racije, svi i dalje ratuju.
I dok u letu razmisljam o tome i ne primjecujem da mi i dalje nekotrolirano teku suze. Jedan Amer u sjedalu do mene mi neocekivano ponudi maramice i pita me zasto sam toliko tuzna da mi mozda nije netko drag umro. Bez snage za duge razgovore i objasnjavanje, ljubazno ga usutkam da ne postavlja pitanja. I opet nastavljam da placem, toliko suza nije bilo ni u filmu…zasto covjek ne moze da presusi vec jednom. Njegovo pitanje mi se usjeklo i bode me kao trn u oku. Cuj da li je netko umro? Umrla je jedna mladost u momentu kad sam morala postati ozbiljna, umrla je jedna proslost jer sam je se morala odreci, umrli su osjecaji radosti jer su me okruzili stranci…….a to je bio tek pocetak mrtvila.
Na zracnoj luci docekala me jedna Americka obitelj i ponudila mi njihovu toplinu. Unatoc svim pokusajima, ja tu toplinu nisam mogla da osjetim. Sve mi je bilo strano, ljudi, okolina, jezik, i obuzeli su me nemir i tuga. Sa prvim korakom sam osjetila tezinu tla tudje zemlje. Idemo prema njihovom autu, noge mi posustaju, bol se udomila u moj grudni kos pa je i svaka molekula oksigena osjecala tjeskobu istog intenziteta kao i ja. Tesko disem, slabo mi je, u stomaku mi mucnina, oblio me hladan znoj ali nastojim da i dalje kulturno odgovorim na sva njihova znatizeljna pitanja. Konacno ulazimo u auto, Ford Bronco (isti kao sto je imao OJ Simpson kad je ubio svoju zenu, samo crn), smogla sam jos malo snage da izdrzim i tu voznju i samo cekam da sve to stane, prestane ili nestane. Stizemo pred njihovu kucu i sa smjeskom me uvode I pokazuju gdje mi je soba. Vec su me slomila sva njihova pitanja i samo mislim valjda mora biti bolje, ne moze ova bol u grudima da ostane kao podstanar zauvijek, da mi je samo da legnem, samo da zaspim, mozda ce sve nestati, mozda je sve samo ruzan san.
Budim se…Good Morning America…..a o tome neki drugi put.
Post je objavljen 06.05.2007. u 18:36 sati.