Pregled posta

Poslije kiše sunce dolazi ...

Evo, umjesto da sad ili "štrebam" (hihi) matku za sutrašnji kolokvij pošto još pojma nemam, ili da učim infu ili tak nešt, evo mene da napišem novi post. Nakon dosta vremena opet mi se vratila inspiracija. I sve to upravo zahvaljujući jednom prekrasnom čovjeku. Sad se osjećam fenomenalno, za razliku od jučer kad sam se osjećala ko da su mi sve lađe potonule. Mislim, možda i pretjerujem, nije baš sve bilo tolko crno i nepopravljivo, no ima trenutaka kad me bed uhvati. A uostalom, mislim da ionako nema čovjeka kojem je sve, ali baš sve savršeno. Jučer je baš bio neki blesav dan. Blesav da blesaviji ne može biti. I htjela sam ovo pisat noćas.. oko 3.. no odlučila sam rađe leć' u krevet i potrudit se da zaspim. Istina, nije mi to polazilo od ruke jer sam se prevrtala u krevetu, i na svašta mislila. A moram priznati i da sam se, ležeći u mraku, stisnuta u dekici, na krevetiću, neprestano smijala i smješak nisam skidala s lica. Sad bi mi frend reko, a jesi ubojito smiješna.. Pitanje je samo, odakle tako nasmiješeno lice u mraku a još sam malo prije te iste noći bila u blažoj komi.. Ma odgovor znam.. odgovor je on.. odgovor je frend koji me slušao unatoč svim glupostima koje sam iztrabunjala. Sretna sam što ga poznajem, sretna sam jer je dio mog života. I to ne bilo kakav, nego iz dana u dan sve važniji i posebniji dio tog neobičnog, čas sretnog, čas nesretnog života male Chuchy. Obožavam njegov optimizam, njegovu smirenost i jednostavnost.. što god to značilo, glavno da ja znam.. On je taj koji je uz mene i koji me pokušava tjerat dalje. On je taj koji me slušao i tolko mi toplih riječi rekao. On je taj kojemu sam zahvalna i on je taj koji moje dane (hm.. i noći??? hehe) čini ljepšima. On je taj koji me poznaje itekako dobro, vjerojatno i bolje nego većina, iako se tek kratko znamo. On je taj kojem je žao kad onako razmišljam i on je taj o kojem više ne moram pričat jer je savršen. Istina.. vrijedi ona.. niko nije savršen.. al vrijedi i ona da je.. svatko savršen nekome. Iako je istina da mi u životu puno toga ne ide od ruke, ima i stvari u mom životu koje puno vrijede. To su trenutno on i naravno moja mjesec dana starija seka. On i ona, najvažnije osobe u mom životu. Osobe koje me oraspolože kad mi je teško i koje me čuvaju kad je potrebno i kad to nije. Istina je da se u životu ništa ne usudim poželjeti i da se ne usudim ičemu nadati.. sve je to istina.. no istina je i to da sam sad presretna i da ću naučiti jednom zauvijek: naučit ću opet se nadati i željeti. Znam da to mogu, ako sam mogla nekad.. mogu i opet. Mislim, nije to tako teško ili strašno, no koči te ako proživiš tolko gadosti i po milijunti se put razočaraš. A da ni ne govorim.. o ljubavi se ni ne usudim sanjati.. mada pitaj Boga šta sanjam noćima.. jer se uvijek bojim istoga.. a više ne želim tako živjeti.. Trebam kraj sebe nekoga.. nekoga iskrenoga, nekoga kraj koga ću se osjećati sigurnom.. nekoga čiji će mi zagrljaj sve reći.. Trebam nekoga kraj koga ću se osjećati nepobjedivom, nekoga tko će bit u stanju slušat moja manevriranja.. nekoga tko će bit bezuvjetno uz mene i voljeti me. Ma možda malo sad već i fantaziram.. no samo mi fali taj osjećaj sigurnosti. Želim da nestanu svi strahovi i da mogu reći da me prošlost napokon više ne prati. Proklet bio sat, proklete bile minute koje su mi promijenile svijet. No uz nekoga poput njega itekako je sve moguće. Kad takva osoba bude kraj mene, znat ću da se sva patnja isplatila i da napokon gledam sreći oči u oči. Pričajući s malim nestašnim, došli smo do toga da je nevjerojatno da netko tako mlad može ovako razmišljati. I istina.. nevjerojatno je.. no kako sam i rekla.. sve je moguće. Možda ja jesam mlada, možda jesam "neozbiljna", možda jesam djetinjasta, ili djetinjastija od većine koji put, no to ne znači da nisam odraslija od većine. Kako god ovo glupo zvučalo. No nitko ne bi ni pomislio, nitko nije svjestan onoga što je u meni i načina na koji sam ja u stanju misliti i razmišljati. Ljudi bi se iznenadili.. jer se ja iznenađujem svakog dana.. Žao mi je što sam prošla neke stvari a danas se trudim te ljude opravdavati iako znam da su vrijedni najveće kazne zbog svega što su mi napravili. Mislim da niko normalan ne bi oprostio takvim monstrumima a kamoli ih opravdavao. No ja jednostavno nisam takva.. nisam i ne mogu biti.. Oprostila sam im davno i cijeli život učim nositi se s boli koju su mi nanjeli. Nije lako.. nikad nije ni bilo.. no ide nekako.. polako.. I jesam, često sam vjerojatno i djetinjastija od sviju, no u sebi sam u nekim svojim razmišljanjima, shvaćanjima, pogledima na svijet puuuno ozbiljnija od sviju. Iako tako ne izgleda.. No kako kaže on, jednostavno više ne smijem dopustiti da mi to kvari život. Iako mi ga je već davno pokvarilo. I ono što radim cijeli život jest da se hrabro borim i gradim svoj život uvijek iznova iz temelja.. polako ali sigurno. Znam sam jedno, a to je da se više ne želim mijenjati. Smijem se cijelo vrijeme i tak bum i dalje. Koga smeta, neg bježi od mene al nek me ne jebe svojim idejama u zdrav mozak. Ko me ne želi gledati, ne mora me, nek žmiri, al nek me pusti na miru da živim kak hoću. Ja sam sretna. Bila sam u malom bedu, no nestašni me spretno izvuko iz njega. Danas je novi dan. Osjećam se predobro. Uskoro moram na faks, u nove pobjede (hehehe). I sad opet imam snage ko u priči.. energije za razbacivanje. Baterije su mi pune i mogu u akciju.

Samo da za kraj još jednom zahvalim njemu.. malom nestašnom.. bebachu koji me izvuko jučer.. koji me po milijunti put izvukao na faksu.. bebachu koji mi jako puno znači.. bebach hvala ti.. i ne napuštaj me..





Cmoka svima.. voli vas Chuchy..





Post je objavljen 04.05.2007. u 11:38 sati.