(2005.)
napokon te pitah sve što me zanima
što li je laž, a što li je istina
i dal me u tebi još imalo ima
a sve što si rekla je bila tišina
teško su zaboljele te grube riječi
koje su prešućene u tome trenu
ni ja više nisam imao što reći
a još uvijek gledajući voljenu ženu
i sve su se riječi odjednom stisle
i grmjele dugo sred mojih dubina
a ni jedna dovoljno jaka da vrisne
sve što bilo je ljubav sad je tišina
suze su tutnjale duboko u meni
ni jednoj ne dadoh da stane pred tebe
i osmjesi lažni, stari, iznošeni
tek su poslužili da prevarim sebe
krenuh unatrag, da još malo te gledam
dok me je polako gutala tmina
pa se okrenuh da njoj se predam
a iza je ostala samo tišina
i hodam kroz mrak na putu do jutra
tek mi se mjesec iz obijesti smije
kom sad da dam sve što nosim iznutra
kad što bilo je moje, moje sad nije
a jeke sve jače dok jutro se diže
odzvanjaju poput gromova s visina
svaka riječ, šapat, vrisak me stiže
a sve što u sebi nosim je samo tišina
Post je objavljen 04.05.2007. u 09:55 sati.