Osam sati je i tri minute ujutro,ja jos napola spavam,ali nema veze,uvijek se dizem iz kreveta ovak rano,i to cim starci odu na posao ja palim komp,dodem na msn i surfam po netu,a zapravo cekam ljude da dodu na msn...da se mogu s nekim dopisivati,iako mi je to vise dosadilo,razmisljala sam da si maknem msn,jer prek njega sam radim ono kaj bi trebala uzivo,razgovaram s ljudima s kojim se uzivo jedva i pozdravim,neki iz drugih razreda a neki i iz mog...a jebiga kad ja nemrem bit tak otvorena prema nekim osobama,mislim u razredu se zajebavam sa skoro svima,s jedno 2 osobe ne komuniciram,i s jednom od njih mi nije ni problem,al me nije briga za njega,al za ovog drugog....to je prica za sebe...sve zivo se mijenja,a ja sam ocu da ostane isto,a ono sto hocu da se promijeni,nece nikada...bas mi neide nikako...i eto vam veze s naslovom...decki uvijek nekak to lakse prihvate i uvijek ih je manje briga za neke stvari nego cure,i uvijek se cini da ih puno manje boli to sto im se dogada...uvijek su cure one koje placu ili neznam,one koje se zivciraju zbog sitnica,a decke...ko da ih nije briga,svejedno mu je jer ima jednu curu vise ili manje koja ce slinit za njim,jer ionak iovak mu nijedna nije previse vazna...svaka cast iznimkama,ali one su vrlo rijetke...bas sam gledala sad na mtvu od ciare pjesmu like a boy,i...pjesma uopce nije losa,mene je natjerala na razmisljanje i dala mi inspiraciju za novi post,pa evo vam tekstova pa vidite sami...