Piće koje se konzumiralo kao lijek za dizenteriju i malariju postalo je ubojicom francuskih radnika i impresionista - sjetimo se samo Van Gogha i Toulouse-Lautreca.
Apsint je liker koji se proizvodi od anisa, pelina i šećera, a sadrži i do 72 posto alkohola. Navodno ga je prvi put pripravio dr. Pierre Ordinaire 1792., a svoj "lijek" nazvao je Artemisia Absinthium. Napitak ubrzo dobiva nadimak "La Fée Verte" ili "zelena vila", zbog svoje specifične boje. Ovaj lijek ubrzo postaje omiljeno piće, pogotovo među francuskim vojnicima u Sjevernoj Africi, koji su u apsint počeli dodavati anis da mu poprave okus.
Apsint počinje stjecati sve veću popularnost i uskoro ga prihvaćaju umjetnici i pripadnici visokog društva. Najveću popularnost doživljava u razdoblju od 1880. do 1914., a samo 1910. popijeno je više od 36 milijuna litara ovog pića. Osim u Francuskoj, konzumiranje apsinta brzo se proširilo i u Sjedinjenim državama, najviše u New Orleansu, gradu s francuskim korijenima. Američke vlasti zabranjuju apsint 1912. zbog velika broja alkoholičara, a 1920. započinje doba prohibicije, potpune zabrane alkohola.
Slijedeći primjer SAD-a, uskoro i ostale države zabranjuju apsint, a Francuska uvodi zabranu 1915. No piće je bilo toliko popularno da se i dalje prodavalo. Proizvođači su se na razne načine dovijali kako prikriti činjenicu da prodaju apsint; neki su išli čak toliko daleko da su apsint prodavali kao tonik za kosu. Zanimljivo je da apsint nikada nije bio zabranjivan u Velikoj Britaniji, niti u Španjolskoj.
Francuska, međutim, ponovo obnavlja proizvodnju tog slavnog kontroverznog pića. Tako Francois Guy, nasljednik poznate destilerije iz Pontarliera, ponovno počinje proizvoditi apsint, no njegov će napitak morati biti znatno blaži od svojih "originalnih" prethodnika. U litri pića količina "thujonea" - neurotoksina koji je glavni krivac za halucinacije uživatelja apsinta - ne smije prelaziti 10 mg!
Apsint se pije na specifičan način. U visoku čašu ulije se malo apsinta, a zatim se na žlicu u kojoj je šećer lagano dolijeva ledena voda, koja mora polako kapati u čašu s apsintom. Svaka kap pretvara se u blještavobijelu pahuljicu u zelenom apsintu. Šećer služi ublažavanju gorčine pelina, a sama metoda pripremanja daje piću dodatnu čar. New Orleans Old Absinthe House bila je poznata po velikoj fontani iz koje je stalno kapala hladna voda u čaše s apsintom.
Mnogi umjetnici i poznate osobe obožavali su apsint. Slikar Toulouse-Lautrec radio je poseban koktel, koji je nazvao "un tremblement de terre" (potres), a koji se sastojao od apsinta i konjaka. Umjesto vode, apsint se može miješati i s crnim ili bijelim vinom, a neki ga piju čistog. Oscar Wilde, jedan od uživalaca ovog neobičnog pića, jednom je napisao: "Prvi stupanj opijanja apsintom nije ništa posebno, u drugom vam se počinju priviđati čudovišne i okrutne stvari, ali ako izdržite, na kraju ćete doći do završnog stupnja i tada ćete vidjeti stvari koje želite vidjeti - prekrasne, neopisive stvari".
Ako ste nostalgični, pak se želite povratiti apsintu, imajte na umu onih 72 posto alkohola što u udruzi s neurotoksinom mogu izazvati i "pretjerano" veselje. Budite umjereni, a ključeve automobila ostavite kod pouzdanog trezvenjaka. Da ne krenete stopama Van Gogha; naravno, ne mislimo na one slikarske...
Ovo gore sam našao na netu, pa tek tolko da znate. zaista zanimljiv članak... zaključak je: gotta get one bottle.
blog i dalje preuređujem pa je zato dizajn u kršu.
pozdrav.
Post je objavljen 02.05.2007. u 15:35 sati.