Ptice su ukrale smisao poslagan kao domino. Okrenuo sam leđa na sekundu i stotine nogu s tri prsta ragrabile su ga kao starci porcije graha.
I zatim izmetom zatrpale kipove koje sam oslobodio iz stijena dok sam mjesečario. Prodane su to duše, molio sam ih da stražare na kamenim glava. Godinama sam slijep udarao dlijetom po njima. Sad su granitna lica izborana, i izmrljana govnima više ne vide horizont na kojem se svaki tren treba pojaviti arka koja će ih spasiti od pustinjskih valova.
Sjedio sam pod kamenih nogama i tražio razloge zašto su me ptice pokrale. Kažu, zaslužio sam. Dojadilo im je jutarnjim graktanjem upozoravati me da spustim olovku prije sna, i ne diram je dok ne stresem bijes sa lica kao mokar pas.
Da sam naćulio uši i podignuo pogled s umrljanog papira, ugledao bih prazan krevet, a sinove na prozoru kako prstom pokazuju na arku koja se drobi o zidine, a ptice joj buše jedra. Kažnjen sam snovima u kojima malo tijelo vadim iz vodene grabe, a žaba bježi dublje u travu jer osjeća kako će sve presušiti.
Sto puta sam ti rekao. Nemoj plašiti usnulo jato koje hranim iz ruke. Jedan pogrešan potez, i ostat ću bez prstiju.
Post je objavljen 02.05.2007. u 11:16 sati.