Marketing
Kako me rasplakao 1. Maj
Rijetko se rasplačem. Nisam po prirodi cmizdravica, smatram se tvrdim orahom. No današnji dan u Maksimiru me uzburkao. 1. Maj, Praznik rada u državi u kojoj je maleni postotak može od svog rada živjeti i nečemu se nadati. jednako mali postotak spomenutih sretnika uopće ima posao. Oni koji su rintali i narintali se, trebali bi banjati po vikendicama na moru, stečenim svojim radom i trudo. Ali ne. Oni nemaju za kruh, pa kopaju po kontejnerima, skupljaju ispod štandova kad se placevi zatvore. Oni se vozikaju zimi po tramvajima, jerbo za grijanje nemaju, a jedino im je javni prijevoz besplatan. Svi ti koje sam spomenula gurali su se danas u redu za grah. Ne toliko zbog tradicije, nego zato što će im to ovoga tjedna biti možda jedini topli obrok. Sirotinja, klošari, starci, "have-nots" što bi Englezi rekli. A najgore od svega je što nikome nije posebno stalo. Nitko se ne želi protiv toga boriti, nitko ne diže pobune potiv socijalne nepravde, niti jedan Prvi Maj , čini se neće biti zapamćen po nečem revolucionarnom, što če promijeniti ono što je "trulo u državi Danskoj". Davni prvi Praznik rada proslavljen je s ranjenima i poginulima, ali nešto se i promijenilo. Nije frka poginut ako gineš za pravu stvar...Možda su tako mislili i dečki koji su u trapericama i tenisicama odlazili na front, ali to je već druga priča.
Na mojoj omiljenoj stranici Pticica.comnašla se i jedna slika jednog istinskog majstora fotografiranja, pod nickom Sony.
sony.Pticica.com
E tu sam se slomila. Jer to sažima sve ono što sam nadrobila u ovom postu.
No umjesto da cmoljim, pakujem sutra pol ormara robe koju uopće ne nosimo ( kao na kraju krajeva i svake godine) i furam u Crveni križ, Caritas, ili već drito onome kome je potrebno...Ako znate nekog, poput ovih ljudi sa slike, javite.
I kad legnete doma u krevet na toplo, sit, zdravi, sigurni i voljeni, recite hvala Bogu.
Jer očito nismo svi te sreće.
Post je objavljen 01.05.2007. u 23:27 sati.