Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

Zamisli život u ritmu muzike za ples.....

Za onu koja budi nemir…..* /Između zbilje i sna/
Nastavljam štafetu koja mi se osobito svidjela: Mojih 5 najdražih pjesama i zašto.. Pa krenimo..


# With or without you# …..

Bio je taj jedan tren, dok mi je palac palio plamen upaljača, a niz moje lice se slijevao potok suza, a čitav stadion je vrištao, doslovno vrištao iz petnih žila:
…..And you give, and you give yourself away….

I puno godina nakon toga, sjediti ću u autobusu slušajući mp3 player i niz lice će mi odjednom, neobjašnjivo i potpuno iznenada, opet poteći suze i dok dovodim u neugodnu situaciju postarijeg gospodina do sebe koji će nespretno početi tražiti maramice, ja ga hvatam za podlakticu i kažem: - Ma to je samo zbog pjesme, U2 znate, ona grupa..; a on mene istodobno nježno hvata za podlakticu i kaže: - Znam dušo, čuo sam kroz player, maramice tražim i za tebe i sebe; znam da ti se ne čini, ali znaš i ja sam jednom bio mlad….






Tracy Chapman # Fast car #.. And I had a feeling I could be someone, be someone..
Ona je tu da poglasnim volumen radia do kraja i dobijem hrabrost za sve..
..Da u vrelim noćima kolovoza bježim tamo gdje me srce vuče, a u tihim i osamljenim noćima da me podsjeća na ljubav……
Ona me podsjeća za što vrijedi živjeti





Azra #…Ako znaš, bilo što…#
Uz Azru, Balaša, Zabranjeno pušenje, Urbana te uz svu rock scenu što moje voljeno riječko područje pruža, ja ću kao i svaki drugi riječanin srednju školu provesti uz loši bambus po lošim parkovima i dok ćemo ići prema Točki standardno ćemo se uhvatiti za ruke i zapjevati…
A jedno ujutro, uz malo previše vina i malo premalo zraka u grudima, vraćajući se kući ući ću u sobu, uzeti kist i na vrhu zida sobe napisati…
Hej, poljubi me.. stavi prste u kosu i zapjevaj… Ako znaš, bilo što



Sting # DesertRose # …I dream of gardens in the desert sand…..
Zapravo, iskreno, i ne slušam ga, ali ova pjesma me podsjeća na lutanja, na traženje onog nečeg.. Ono kad stanete usred sveg ovog kaosa i brzine i osjetite duboko u sebi otkucaje i znate odjednom kamo treba ići. Jednostavno, spontano, neočekivano, ali znate što srce želi.
Jednom sam se vozila kroz pustinju; i znate makar tamo nema ničeg, opet se osjeća kao da nešto živi..
Takav je i život… Vožnja kroz pustinju ništavila, ali čitavo vrijeme srce osjeća da zna put prema izvoru…





Dido # Here with me #
I na samom kraju, jedna moja, sanjarska.. Uz nju sam potpuno povjerovala, kao što Balaš kaže, da još uvijek postoje ljudi sa odsjajem mjeseca u očima..
Jer…
…..I won't go, and I won't sleep, and I can't breathe, until you're resting here with me…..




…………
I za sam kraj, kad smo se već dotakli glazbe, ispričavala bi vam jednu istinitu priču.

Ne znam jeste li čuli za Vedrana Smailovića. Svi koji su pročitali Fulghuma znati će o čemu pričam.
U časopisu The New York Time Magazine, 1992. godine izašla je slika sredovječnog muškarca obučenog u svečano odijelo kako sjedi na barskoj stolici nasred ulica Sarajeva i svira na svom violončelu ispred pekare gdje je granata ubila dvadeset i dvoje ljudi dok su čekali u redu za kruh. Dvadeset i dva dana prkosio je snajperskoj i artiljerskoj paljbi svirajući Albinonijev duboko ganutljivi Adagio u g-molu, glazbu koja je nastala iz dijela rukopisa pronađenog u ruševinama Dresdena nakon II svjetskog rata. Dvadeset i dva dana Vedran je svirao tonove glazbe koja je već jednom preživjela rat.
Istodobno, umjetnica iz Seatllea vidjela je sliku i organizirala sviranje dvadeset i dvoje violončelista koji su dvadeset i dva dana svirali na javnim mjestima u Seatlleu, a zadnji dan svih dvadeset i dvoje je sviralo ispred trgovine u kojem su izlogu bile postavljene dvadeset i dva kruha i dvadeset i dvije ruže. Ljudi su došli, novinari, kamere, svi zajedno su plakali i pjevali u jednom vrtlogu istodobne boli i povezanosti.

Vedran Smailović je možda bio lud. Jer kako glazba može prkositi ratu, ljudskoj nepravdi i patnji..?

Ja vjerujem da može.

Ja vjerujem da je bar netko slušajući tonove jedne od ovih pjesama osjetio na tren da nije sam.
Glazba je prepoznala tugu.

Mi smo se prepoznali

I zar nam treba više ikakvog dokaza o tome kako smo svi povezani i kako duboko u sebi dječje vjerujemo da postoje čuda..?

Pa makar to značilo da ćemo izići na ulicu i usred svog ovog ludila što se oko nas dešava zasvirati ili zapjevati nadajući se da će nas bar netko razumjeti…
Usprkos kaosu…
Usprkos ljutnji…
Usprkos granicama u sebi………





Post je objavljen 01.05.2007. u 21:30 sati.