Ponekad me izbace iz takta ljudi koji ne znaju čuvati tajnu......ljudi kojima je jezik uvijek brži od pameti, pa iako nema u njima zla, mene takve stvari iznerviraju do bola.
Uhvatim sama sebe ponekad kako čuvam neke tajne koje su mi povjerili ljudi nekada davno, ljudi koji mi danas više ništa ne znače, ili su me čak povrijedili usput, ali njihove tajne i dalje su kod mene sigurno zaključane.To poklanjanje povjerenja smatram osobito velikim darom koji od nekoga možeš dobiti, i mislim da je vrijedno čuvanja......blaga se ne rasipaju....zbog ničega, zbog nikoga.......
Kad doživim neku veliku sreću, ili veliku tugu nije bitno, podijelim sa onom šačicom ljudi kojima zaista beskrajno vjerujem, a eto ponekad se i ta šačica pokaže nedostojnom mog povjerenja.....Iako se ovaj put radilo o sretnoj tajni, o nečem lijepom i apsolutno neškodljivom po nikoga, ipak mislim da je tajna tajna dok joj ja ne skinem veo tajnovitosti i odlučim pričati o njoj......
Ali, ne znam, možda ljudi od sreće pomahnitaju, možda su to stanja psihe kad moraš nekome šapnuti o tome jer ćeš prsnuti od uzbuđenja.....i zapravo iz najbolje namjere označiš sebe samoga na neki način......kao svetu riznicu i dalje, ali s rupama u poklopcu.....