Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/didarogo

Marketing

n.j.u. 12

Značajno osvježenje u tumačenju pravih razloga izbijanja prvoga svjetskoga rata, njegovoga tijeka kao i posljedica koje se i do dan-danas osjećaju, dao je američki publicist William F. Engdahl i to na tako jasan i argumentiran način da ga se u analizi povijesti XX stoljeća teško može zaobići. Njegova argumentacija poptunog bankrota Birtanskoga imperija u predvečerje rata i britansko nastojanje osvajanja što veće površine po kojim leže fosilna goriva, danas tek dobiva punu dimenziju razumijevanja, kao i opasnost koju je Bagdadska željeznica i bliska suradnja triju velikih carstava: Njemačkog, Austro-Ugarskog i Turskog prestavljala po London. «Stoljeće rata», svako je štivo koje bi morao proći svako tko želi imalo umovati o onome što se oko nas zbivalo zadnjih stotinjak godina, a pogotvo onaj kojeg zanima kamo bi nas sve to moglo odvesti.



«Hladni» rat

Desetci milijuna poginulih, gradovi razoreni do temelja običnim pa i atomskim bombama, smoždeni gospodarski resursi, užasi raznih logorah, mirijade ranjenih i bolesnih, izgladnjelih i prognanih koji se vuku razrovanim cestama po zemljama bez hrane i pitke vode uz političke i nacionalne progone koji su potrajali još koju godinu, tako je izgledala Europa i neki djelovi Azije i Afrike nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, u odnosu na stanje nakon Prvog svjetskog rata koje se zapravo nikad nije u potpunosti smirilo nego je dio svojih nevolja jednostavno prelilo u sukobe koji prerastaju u II s.r., stanje nakon 1945. godine znatno se razlikovalo od onoga dvadesetih godinah XX stoljeća.
Komunistički pokret se nakon Drugog svjetskog rata domogao velikih teritorija. Iako je od prije još vladao skoro čitavim teritorijem nekadašnje carske Rusije, kao i u Mongoliji, sad su komunisti predvođeni SSSR-om, njegovom «kompartijom» ovladali s pola Europe, a nedugo potom je u društvo komunističkih zemalja ušla i Kina, zemlja s najviše stanovnika na svijetu. Nije pretjerano kazati da je komunizam zavldao na trećini zemaljske kugle.
O tom, komunističkom svijetu, premda je manje-više potpuno nestao prije petnaestak godina, začudo, kao da ne znamo puno. Kao da ipak većina još živućih ljudi nije u njemu živjela i kao da nas na njega svakodnevno ne podsjeća toliko toga, od arhitektura do raznih navika, oblika govora i ponašanja. Ono što možda najviše začuđuje je da su najglasniji apolegeti komunizma danas, ne neki njegovi isluženi korifeji u plaču zbog izgubljenih pozicija i privilegija (ti su uglavnom vrlo brzo postali uspješni što menadžeri, što liberalni demokrati), nego mladi ljudi koji očito pojma nemaju kako je taj komunizam izgledao i što su sve u njemu mogli očekivati. Jer, komunizam osim u svojim najranijim početcima nije bio društvo mladih. Mladi su bili oni koji su ga na ovim prostorima započeli, no kako su starili oni, stario je i komunizam, a novih snaga bilo je jako malo, koliko zbog nezainteresiranosti ili otvorene odbojnosti koje su mladi prema tom sustavu pokazivali, toliko i zbog nevoljkosti samih komunističkih struktura da u svoje redove pripuste ikoga osim praznoglavih karijerista ispranih mozgova, a ni tih nije bilo u baš povelikom broju.
No ovdje govorimo već o kasnim stadijima komunizma. Treba prije toga osvijetliti period kad su se «komunistički» i «kapitalistički» blok našli sučeljeni, tako reći, odmah nakon što su utihnula oružja i oruđa II s.r.


Post je objavljen 29.04.2007. u 19:08 sati.