Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dinek015

Marketing

Stižu me sjećanja

burninmadwinknonaughty


allo ljudovi...kak ste mi kaj?jo sam kak bi se reklo odlično...hehehe....naslov..pa baš poslušam to pesmo.....yeah do srede nemamo školo...to je život.......ove dneve...se super se dešova...bor meni......v prelogu je od petka pa do denes sajam cvijeća.....pa tak ove dneve se malo tam gubimo.......fčera smo jo i sanjica bile v taurosu......al je bilo dooooosadno...pa smo začas išle...k njoj..moji ga ne bilo doma...pa sam mogla blodeti......unda je i sisterka došla k njoj.....šopale smo se z čipsima....i pile vigor votku..al nejte reči nikomo....jer bi sanjica nadropala...hehehehe......ve sam došla z meše..ljudi moji crkla sam....celo mešo sam stola...užas..još me ve kičma boli..tak bi mi dobro došla jena masaža....nadam se kaj denes pem v cirkovljane...jer več mi moj dečec taaaaaaaaak fali.....jedva čekam kaj ga vidim....a možda on denes dojde v prilok...uf.....več neam pojma kaj bi pisala.....pa vam denem još nekše priče.......aj ljudeki ima da mi komentirate....
pozzdrafek i velka pusa sema....posebno sanjici,sisterki,cili,đeli,monšy,hižmanu,sačeru,titiju,antoleku,mariniju,domići,kujacu,lukiju,
sečanu,natiky...celom 8.b...i najvekša pusa mojem dečku....
se vas PUUUUUUUUUUUUUNO volim...bojte mi dobri i nejte srditi mamu i tatija......ludmahwavenjamiheadbangdeadkisskisskisskiss






Jena zakon priča.......

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak u rižinom papiru i
reče: -"Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno." Odmotao je paketić i
odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku."Ona je ovo kupila kada smo bili prvi put u New Yorku, prije otprilike osam, ili devet godina. Nije ga nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku "specijalnu
priliku". Dobro...ja mislim da je sada prigodna prilika za to." Prišao je
krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na
sprovodu. Njegova žena je umrla. Okrenu se prema meni i reče: "Ne čuvaj nikada ništa za neke posebne prilike, svaki dan u tvom životu
je "poseban". Još uvijek mislim na te njegove riječi... one su promijenile
moj život. Ja sad čitam više, a čistim manje. Sjedim na terasi i uživam u
krajoliku, i ne smeta mi korov u vrtu. Ja provodim više vremena sa obitelj
i, a manje na poslu! Shvatila sam da je život u suštini jedna cjelina
ispunjena užicima, a ne tečaj o preživljavanju. Ja ne čuvam ništa više. Ja
upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Ja obučem moj novi sako, kad idem u trgovinu, ako mi je gušt. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za
specijalne izlaske, ja ga koristim uvijek kad god poželim. Fraze..."jednog
dana" i "jednog od ovih dana" skoro su nestale iz mog rječnika. Ako je
nešto vrijedno vidjeti, slušati ili raditi, onda ja želim to vidjeti, slušati ili
raditi SADA. Ja nisam sigurna u to što bi žena mog prijatelja napravila, da
je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Ja mislim
da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbliskijim
prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila oprost za neke nesporazume i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u
kineski restoran, to je bila njena omiljena hrana. Ja bih radila upravo ove neodrađene male stvari što i meni smetaju, ako bih znao da su mi sati
odbrojeni. Smeta me što sam prestala sretati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htjela kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma,
koja sam mislila pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i rastužuje me što nisam rekla mojim roditeljima, mojoj braći i djeci, koliko ih volim. Sada
pokušavam ne zakasniti, ne čuvati nešto, što može obogatiti naš život, sa osmjehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samoj, da je danas jedan poseban dan... Svaki dan, svaki sat, svaku minutu... je specijalan.








...................................................................

Imala je samo 16 godina kada ga je upoznala. Zavoljela ga je čim ga je ugledala. Ona se zvala Ivana, on Borna. Svaki dan su bili zajedno, od jutra do mraka, kao i tog dana kad su slavili kraj školske godine. Ona je završila drugi, a on četvrti razred srednje škole. Za njihovu ljubav ne samo da je znala cijela škola, već i pola grada. Svi su govorili kako su oboje lijepi i da su baš jedno za drugo.
Bližio se Bornin rođendan. Za njega je to bio veliki dan, kao i za njegovo društvo, iako za Ivanu nije bilo veliko veselje. Baš tih dana umro joj je otac kao veliki alkoholičar, tako da su ona i majka ostale u velikim dugovima. Slavlje se pripremalo naveliko i bilo je pozvano 15 parova. Nije znala što bi bilo prikladno pokloniti mu za rođendan jer nije imala novaca, a on nije znao za njezine probleme. Predomišljala se da li da mu kaže kako ne može doći, ali kada bi mu to rekla samo bi mu pokvarila raspoloženje i tko zna kako bi sve završilo. Toliko ga je voljela da nije znala što napraviti. Posuditi novac nije ni pomišljala jer je znala da će se teško izvući iz novonastale situacije...
Došao je i taj dan, tako sretan za Bornu, a tako ružan za Ivanu.
Tog jutra cijela je kuća bila spremna za slavlje koje je trebalo početi u 20 sati. Došao je po nju u 17 sati kako bi sve uredili. Njegovi starci i mlađa sestra tog dana su otputovali, tako da im je cijela kuća ostala na raspolaganju. Izašavši iz kuće, Ivana tužno zajeca.
Borna nije znao o čemu se radi. Kasnije mu je priznala da nema novaca i da na rođendan ne može doći bez poklona. On je na to odmahnuo rukom i rekao:
- SMISLIT' ĆEMO NEŠTO!- Vratio ju je kući i rekao da će doći ponovno po nju u 19:30.
Pričajući tako s prijateljima da bi mu dala sve jer ga beskrajno voli, jedan od njih upita:
- A KAKO BI BILO DA TI DA...? ZNAŠ VEĆ ŠTO!- U tom trenutku svi prasnu u smijeh, pa čak i Borna kojemu se u tom trenutku to činilo kao najbolje rješenje...
Bližilo se 19:30 i Ivana je već bila spremna. Netko je pozvonio na vrata. Bio je to Borna koji je došao po nju.
U njegovoj kući rasturao je „punk“ dok njih dvoje nisu došli. Odmah zatim, uslijedio je ples koji su otvorili on i Ivana. Ples za plesom, došla je ponoć. Na redu je bilo rezanje torte. On je režući tortu „slučajno“ ispustio komad na njezinu haljinu. U sobi nastade smijeh na što se nasmijala i Ivana iako je znala da joj je to bio posljednji poklon od oca. On poskoči prema njoj i namigne jednom od prijatelja. Uzme Ivanu za ruku govoreći poluglasno tako da su svi čuli unatoč glasnoj glazbi:
- DOK SE MRLJA OD TORTE BUDE PRALA, MOJA DRAGA IMA NAJBOLJI POKLON ZA MENE. POKLONIT' ĆE MI NEŠTO NAJLJEPŠE ŠTO BIH MOGAO DOBITI U OVIH NEPUNIH ŠEST MJESECI HODANJA.-
U kući nastane tišina i svaki osmijeh bješe tako tih, a tako glasan. Kad su se njih dvoje „izgubili“ gore u sobi, dolje nastade buka kao da ništa nije bilo.
Počeo ju je skidati, tražeći od nje ono što je bilo najdragocjenije na njoj iako je ona bila zbunjena i nije shvaćala što se događa. Poljubac za poljupcem, nađu se u postelji njegovih roditelja. Izgubila se u svakom njegovom poljupcu ne izustivši ni riječi. No, shvativši kako želi nešto više od poljupca i zagrljaja, počne se opirati i govoriti kako još nije spremna, ali nije ni uspjela završiti rečenicu shvativši da se njezin život iznenada promijenio, te da se može smatrati ženom.
Iz njenih se usta začuje jak, stenjajući krik na što je on s osmijehom rekao: NE BRINI LJUBAVI, GOTOVO JE! Sišavši dolje sav sretan, a Ivana uplakana, nikoga ne zatekoše. U ponekoj pepeljari našla se pokoja cigareta, poluprazne čaše i po cijeloj kući razbacano smeće. Bilo je već 5 sati ujutro i Ivana se zadržala više nego je trebala, pa ga zamoli da ju odveze kući.
Kući su išli šutke, a kad bi koja suza kliznula niz njezino lice, obrisala bi ju nevjerojatnom brzinom...
Dva tjedna poslije toga Ivana je osjetila jaku mučninu i često ju je oblijevao hladan znoj. Otišla je k liječniku i potvrdila svoje sumnje. Znala je da je to pod ljubavi, ali nije bilo drugog izlaza. Bilo joj je samo 16 godina.
Borna nije znao za to. Jednog dana pisao mu je ujak iz Berlina ponudivši mu posao koji je on prihvatio. Još iz vlaka čuli su se njegovi povici i molbe:
-VOLIM TE, ČEKAJ ME I PIŠI MI!-
Ivana mu je redovito pisala, ali na zadnje pismo nije dobila odgovor. Za nekoliko dana stigao je brzojav:
- DRAGA IVANA, MOLIM TE NEMOJ SE LJUTITI.
ZOVE SE MARY I NOSI MOJE DJETE SLUČAJNO ZAČETO.
POZVANA SI U SVATOVE.
TVOJ BORNA!-
Počela je plakati shvativši kakvu je pogrešku donijela odrekavši se djeteta na surov i bolan način.
On, koji joj je bio sve, oduzeo joj je nevinost, povjerenje, ljubav, a sad još traži da se ponizi pred njim.
Na sam dan vjenčanja, popila je šaku pilula za spavanje i napisala mu oproštajno pismo.
Došavši do mladenačkog stola da im čestita, pade Borni u krilo, a iz džepa bijele haljine umrljane čokoladom rođendanske torte ispade pismo.
Borna pozva hitnu pomoć i unutra pored Ivane počne čitati pismo:
- VOLJELA SAM TE VIŠE OD SVEGA I VJEROVALA TI VIŠE NEGO IKOME. NAPRAVIO SI OD MENE ŽENU I MAJKU NAŠEG DJETETA KOJEG VIŠE NEMA. NIJE ŽIVJELO NI 15 DANA KADA SAM GA SE ODREKLA NA NELJUDSKI NAČIN, MISLEĆI DA ĆEŠ ME OSTAVITI.
NO, SAD SHVAĆAM DA SAM NAPRAVILA VELIKU POGREŠKU.
MOLIM TE, SHVATI, ŽELJELA SAM TO DIJETE, ALI BILO BI PREPREKA IZMEĐU NAS. AKO TVOJE PRVO DIJETE BUDE CURICA, NEKA SE ZOVE KAO I JA. NEKA TE ONA PODSJEĆA NA DJEVOJKU TVOG ŽIVOTA, TVOJU PRVU LJUBAV, TVOJ 18.-ti ROĐENDAN.
ZNAJ DA SAM TE UVIJEK VOLJELA I UVIJEK ĆU TE VOLJETI!
BUDI SRETAN S MARY!
TVOJA IVANA
Odjednom su mu riječi zastale u grlu, suze su ga gušile i oblijevale mu lice maknuvši sa njega osmijeh. Ljubio je lice blijede Ivane kao i one noći kada je od nje napravio ženu. Sada je shvatio da je ona za njega bila u stanju učiniti bilo što, ali je bilo prekasno. Ivana je umrla.
Njegovo prvo dijete zvalo se IVANA, a drugo IVAN.
Umirući u svojoj 80.-oj godini života, izrazio je posljednju želju koja je glasila:
-SAHRANITE ME PORED IVANE!-
Ivana mu je oprostila i sad su ponovno zajedno i opet sretni kao onoga dana kada su slavili kraj školske godine...



Post je objavljen 29.04.2007. u 12:19 sati.