Ateizam koji niječe Boga je vikanje koje nije opasno. To je vikanje u prazno. Najopasniji je onaj ateizam, koji propagira samoostvarenje, čije se zapovijedi i sakramenti mogu svesti na jedan nazivnik: uspjeh. Uspjeh je bog. Kad sam uspješan, onda sam ostvaren. Samoostvaren čovjek je sam sebi bog.
Oni koji govore samo o uspjesima svoga djelovanja, neizbježno su stvorili aparate, ili sustave svoga djelovanja i njih proglasili najboljima, odnosno jedino ispavnima, savršenima, koji ne mogu davati ne savršene rezultate. Tu nema mjesta za sumlju ili pogrešku. Tko sumlja, već je isključio stopostotni uspjeh te je SAM kriv neuspjehu.
Sve manje ima sumlje da oni pripadaju onoj struji koja propovijeda samoostvarenje. Istina je da ih je lakše otkriti izvan Crkve nego u Crkvi, jer se ovdje vješto znaju sakriti pod plaštem Crkve.
Do ovog zaključka me dovodi njihovo govorenje samo o uspjesima, i to veoma brzo: 3 susreta, 30 dana, u tim molitvama, u takvim postovima, i još more toga - skoro kao kod farizeja koji pored Božjih zapovijedi izmišljaju još više od 500 svojih svojih, i njih stavljaju ispred Božijih, što je neizbježno. Gdje je onda ta izlječena i obračena masa da ne obrača sve veću masu nevjernih i kako to da već nije iskorijenila sva zla svijeta? Nasuprot tome samo 12 apostola je raširilo Božju Radosnu Vijest.
Kao da sve što je potrebno za vječni život i svetost na zemlji ne sadržavaju Božje zapovijedi, njih deset, nego nam treba još nekih naših 500, a nikako ovih 10 provest kako treba. U njima se vidi čisti egzibicionizam. Premda sam vidio toliko neuspjeha tih sustava, kod njih samih ne nađoh da pominju niti jedan neuspjeh.
A Evanđelje vrvi od neuspjeha. Ne ostvarujemo li se mi, dakle, kroz neuspjehe više nego kroz uspjehe? Nisu li, dakle, nama potrebni uspjesi? No, ne "ostvaruje " li se Bog upravo kroz naše neuspjehe, ne dolazi li on upravo kroz njih i kroz granice našeg izražaja? Nisu li Bogu "potrebni" naši neuspjesi da on može nastaviti tamo gdje smo mi zapeli, zajedno sa nama.
To treba pravilno shvatiti, a ne mazohistički. Bog nema što raditi s nama ako smo požnjeli uspjehe i sebe već ostvarili. Njemu tada mjesta nema. Tu Radosna Vijest sa svojim blaženstvima i križevima, sa svojim "neuspjesima" ne dopire.
Danas se jako puno govori o samoostvarenju, ali takvome u koje ćemo uložiti što je moguće manje muke. "Engleski bez muke", "U 10 dana do savršenog pamčenja" , "Tajna pravog uspjeha",
"Kako brzo i bez truda postai uspješan"...
U knjižarama na hrvatskom jeziku naći ćemo puno takvih naslova. To je samo komercijalizam.
Po njemu se ateizam raspoznaje. Privlačan je za naivne kao što je za naivne privlačno sve gdje se govori o uspjehu. Oni svemu tome naravno vjeruju, nadajući će se da će sve to tako sjajno postići.
Ateizam koji niječe Boga je vikanje koje nije opasno. To je vikanje u prazno. Najopasniji je onaj ateizam, koji propagira samoostvarenje, čije se zapovijedi i sakramenti mogu svesti na jedan nazivnik: uspjeh. Uspjeh je bog. Kad sam uspješan, onda sam ostvaren. Samoostvaren čovjek je sam sebi bog.
Danas se vrijednost čovjeka sve više mjeri po uspjesima koji su znak njegove samoostvarenosti.
Uspjeh u radu, uspjeh u pastoralu, uspjeh u školi, a ne rad, ne pastoral, ne učenje. Time je sve
stvoreno, na čelu sa samim čovjekom, izgubilo vrijednost jer sve se mjeri po tome koliko će mi spjeha "to" donijeti, koliko će "to" koristiti mojemu uspjehu.
Time je cvijet prestao biti cijet, kamen je prestao biti kamen, more je prestalo biti more, a sunce je prestalo biti sunce. U samoostvarenju Bog je prestao biti Bog, ali je i čovjek prestao biti čovjek.