Marketing
...supergirl's don't cry...
Bas...
Cemu da se raduje?
Od kojih snova da zivi?
U koju ljubav da vjeruje...
Ona gleda, ona ne vidi...
Ona slusa, ona ne cuje...
Ona zivi... Zivi li?
I place, place... Boli je...
Boli je srce, dusa... Pati...
To nitko ne vidi...
Roditelji, prijatelji....
svi napadaju, svi traze paznju, traze... Uvijek nesto svi traze...
Ne pitaju je moze li to ona? Kako podnosi daljinu?
...
A ona samo trazi trenutak srece, trenutak vjecnosti...
Samo trenutak savrsenog zivota... Samo trenutak...
Trenutak da netko shvati da je i ona posebna...
Da netko vidi da i ona nesto vrijedi....
Uvijek je tu za sve, za svakoga... A ona nema nikoga...
Zeljela bi da netko uzme ovu bol, da netko odnese daleko
osjecaje koji su u njoj... Jer je slaba da ih sama ubije...
Slaba za svijet, slaba za prijatelje, slaba za roditelje...
A samo njih ima, samo njih voli, samo je tu ljubav i
osjetila... Samo tu ljubav...
A njih nema, a oni je ne shvacaju...
A oni je osudjuju... A oni je omalovazavaju...
Oni... Oni ljudi... Ljudi su demoni... Zli demoni, koji uzivaju
gledati kako pati...
Nije jos dusu prodala vragu...
Ali je puno vragova oko nje...
U pogledu, u osmijehu, u djelima, u dodirima, u poljupcima,
u zraku... Zlo...
Svaki dan... Promatram brda, promatram daljinu...
Razmisljam sta rade, gdje su, misle li na mene...
Svaki dan promatram prirodu kako se budi,
kako je sve nekako zeleno, krosnje stabala su
rasirila svoja "krila"... Skrivaju ptice koje cvrkucu,
koje nam uljepsavaju tmuran dan...
Zato volim proljece.
Ali ovaj put je nesto drukcije...
Radujem se svemu, ali nije isto...
Jos nijednom nisam bila na K......, jos nijednom
nisam sjedila na nekom neudobnom kamenu,
u sred neke guste zelene trave (iz koje samo da
ne proviri koja zmija), jos nisam zapalila i gusila se
od smijeha nacinu na koji drzim cigaru...
Jos se nisam penjala kroz neko brdo, da bi pri tom
zapela sto puta za kamen ili bi me napale neke musice.
Jos mi nisu ostali kljucevi od auta kraj rijeke, a da sam
se toga sjetila tek kad sam dosla do auta...
Jos nisam isla natrag po kljuceve, jos nitko nije zapeo
za neku granu koja je nije pustala naprijed, jos nisam
plakala od smijeha promatrajuci taj prizor...
Jos nisam trcala za nekim parom koji je pronasao
kljuceve... Jos se nisam ni s kim osramotila trazeci
kljuceve... Jos se nisam poslije nasmijala svemu...
Ne smijem se vise.
Nemam vise takve trenutke.
Nemam ih s kim podijeliti.
Jel se sjecas nasih trenutaka? Jel se sjecas?
Ja da, svaki dan...:)
"Ne, necu plakati
srce mi je puno radosti..."
(To se samo pravim hrabra)
To my A..
Post je objavljen 27.04.2007. u 22:53 sati.